Cristina svjedoči kako su taj poziv najprije osjetili kada im se rodio osmi sin, Pedro. Rodio se s brojnim teškoćama – imao je deformaciju srca, pluća, mozga te nije imao oči. “Bilo je izvjesno da neće dugo živjeti i svaki dan je bio novi dar. Tako smo i živjeli“, poručila je.

Upravo su u tom razdoblju, kada su svakodnevno bili u bolnici, shvatili da ljubav liječi. Nakon što je Pedro bio otpušten iz bolnice, roditelji su vidjeli ogromnu razliku. Biti s njegovom obitelji, kažu, bilo je najbolje doba njegova života. “Za Pedra, to je bilo čudesno“, kažu roditelji.

Tad je bio najsretniji dječak  na svijetu! Mjehurići, topla voda! I druga djeca su bila sretna!

Njegov otac Carlos pripovijeda kako su s njim i cijelom obitelji radili svakakve aktivnosti – išli na plivanje, na more, u Disneyland. “Svi pamtimo situaciju kada je cijela obitelj bila u jacuzziju punom mjehurića, a on je bio u sredini i uživao! Tad je bio najsretniji dječak  na svijetu! Mjehurići, topla voda! I druga djeca su bila sretna!“

Pedro je preminuo nakon navršenih pet i pol godina života – sretan, ističe njegova majka. Iako je imao broje poteškoće, kaže, rijetko ga se moglo vidjeti smrknuta lica.

Dok su s Pedrom boravili u bolnici, Carlos i Cristina su vidjeli kako ima djece koja su tamo sama jer su ih roditelji napustili. “Kada je Pedro bio na intenzivnoj njezi, iskoristili smo tu priliku jer bi uvijek jedno od nas moglo biti s njime, a drugo je moglo biti s nekim od te djece“, objasnili su.

Tako je ušao u njihov život i maleni Javier.

Shvatili su kako su pozvani skrbiti upravo o njima te su bili potaknuti učiniti nešto više. Kroz istraživanje naletili su na Kuću Betlehem, koja skrbi o djeci s vrlo teškim dijagnozama na području Madrida. Tako je ušao u njihov život i maleni Javier.

Javier je bio nedonošće, rođen u 27. tjednu. Imao je moždani udar, operaciju na srcu i ileostomiju, objašnjava Carlos. No, velika razlika se vidjela kada je došao u obitelj. “Upravo je napunio pet godina i najbitnije je da je on vrlo sretno dijete“, govori otac.

U srce im se urezala i jedna djevojčica iz Kuće Betlehem koja je imala mikrocefaliju te je na Božić te godine bila u vrlo lošem stanju.

Kroz nekoliko tjedana, djevojčica bi kroz dan bila s njihovom obitelji, a noću bi ju doveli natrag u Kuću. Jednoga dana, opisuje Carlos, kada je došla u ustanovu počela je plakati, te su primijetili kako ih je djevojčica smatrala svojom obitelji. Na dan kada su ju doveli živjeti u njihov dom, razbolila se. Činilo se kao prehlada, no idući su dan morali zvati palijativnu skrb kako bi joj dali terapiju. U roku od nekoliko dana je djevojčica preminula.

Jedino što smo mogli je biti s njom, držati je u naručju, pjevati joj pjesme, moliti s njom, tetošiti je. Umrla je u miru, bila je kao anđeo.

“Mogli smo uživati s Claudijom samo tri dana. Bila je sretna s našom djecom, s nama. Te noći kada joj je bilo onako loše, jedino što smo mogli je biti s njom, držati je u naručju, pjevati joj pjesme, moliti s njom, tetošiti je. Umrla je u miru, bila je kao anđeo“, kazao je Carlos.

Kako kažu Carlos i Claudia, Pedro i Claudia su bila tako dobra i nesebična djeca da su brzo otišla kako bi napravila mjesta za druge, te su oni otvoreni primiti još djece.

Velika je milost moći njima služiti

“Ne bojimo se smrti. Bojimo se boli koja nam ostaje. Posebno se bojimo boli koja sve ovo uzrokuje našoj djeci, ali znamo da cijela obitelj proživljava patnju zato što smo voljeli tu djecu. A kad je voljeno, to svako dijete osjeća. Mogu biti teško bolesni, i može nam se činiti da ničeg nisu svjesni, ali ljubav osjećaju. Nema tog djeteta, ma koliko bolesno bilo, koje ne osjeća ljubav i kojemu nije bolje unutar obitelji“, kažu.

Ta su djeca najjasnija slika novorođenog i raspetog Isusa. Velika je milost moći njima služiti, zaključuju Carlos i Cristina.

Njihovo svjedočanstvo možete u cijelosti pogledati ovdje: