Normalno je brinuti se o vlastitom izgledu. Međutim, kako prepoznati kad je brige previše? Kojim putem nas može odvesti pretjerana briga o korekciji mana vlastitog izgleda – od iskrivljenog nosa, nejednakosti lica, bljedila ili crvenila do bora i bubuljica? Jesmo li postali žrtve “selfie” kulture savršenog izgleda pod svaku cijenu? Ovisi li naša vrijednost i prihvaćenost u društvu samo o izgledu?

Ova pitanja mogu se svesti pod nazivnik – tjelesni dismorfni poremećaj. Mnogi se s njime susreću u adolescenciji, a kasnije se dobro prikriva, te se razotkriva u odrasloj dobi. Kada je potrebno potražiti pomoć i kako se izliječiti?

Kada ta briga utječe na druge aspekte života osobe to postaje veliki problem.

“U našoj kulturi i suvremenom društvu veliki fokus je stavljen na tjelesni izgled. Gledamo idealne primjere savršenih tijela u medijima i na društvenim mrežama što dovodi do gubitka samopouzdanja i traženja anomalija u vlastitom izgledu. U redu je zabrinuti se za neki dio svog tijela jer svi imamo malo lošiji dan kada posvetimo više pozornosti svome izgledu, ali u tom slučaju ne govori se o poremećaju već je to normalna pojava kod svake osobe”, naglasila je psihologinja Zadro.

Tjelesni dismofrni poremećaj je zapravo poremećaj slike tijela i opterećenost anomalijama na vlastitom tijelu.

U našoj kulturi i suvremenom društvu veliki fokus je stavljen na tjelesni izgled.

“To je poremećaj slike tijela koji se očituje pretjeranom opterećenošću jednom ili više anomalija na tijelu pri čemu su drugim osobama te anomalije nevidljive ili minimalne. Osobe s tjelesnim dismorfnim poremećajem veliki dio dana, od tri do osam sati, posvećuju brizi o određenoj nepravilnosti. Tijekom trajanja poremećaja imaju pet do devet dijelova tijela kojima posvećuju brigu. Kada ta briga utječe na druge aspekte života osobe to postaje veliki problem”, objasnila je Jelena Zadro.

Iskrivljena slika o vlastitom tijelu najčešće se javlja u adolescentskoj dobi kada mladi ljudi sve više vremena posvećuju svome izgledu.

Osobe koje imaju poremećaj uspoređuju se sa svakom osobom koju vide uživo ili u medijima te svoj fokus stavljaju na dio tijela za koji smatraju da je njihova anomalija.

“Rana adolescencija najčešća je dob kada se javlja poremećaj. Neki od znakova tjelesnog dismorfnog poremećaja bivaju vidljivi na van, ali s druge strane postoje određena ponašanja koja nisu vidljiva na van kao na primjer socijalna usporedba. Osobe koje imaju poremećaj uspoređuju se sa svakom osobom koju vide uživo ili u medijima te svoj fokus stavljaju na dio tijela za koji smatraju da je njihova anomalija. Takav oblik ponašanja roditeljima adolescenata teško je primijetiti te često bude neotkriven.”

Poremećaj dijagnosticira psiholog ili psihijatar, ali problem se javlja kada osobe prvo potraže pomoć od estetskog kirurga.

“Tjelesni dismorfni poremećaj dijagnosticira psihijatar ili psiholog, ali važno je naglasiti da se nedovoljno priča i najčešće se ne dijagnosticira jer ljudi imaju krivnju i sram ili misle da uopće nemaju poremećaj. Osobe se najčešće prvo  obrate estetskim kirurzima što je problem. Istraživanje je pokazalo da estetska kirurgija ne pomaže jer njihov problem nije estetske prirode već mentalne. Kada riješe problem na jednom dijelu tijela nađu drugi dio tijela oko kojeg brinu”, naglasila je psihologinja.

Naše misli nisu činjenice već samo naša promišljanja koja su pod utjecajem okoline.

U moru sadržaja na društvenim mrežama bivamo prisiljeni socijalno se uspoređivati i gledati što s nama nije u redu, na našem tjelesnom izgledu. Istraživanje je pokazalo da što smo više izloženi tim sadržajima to imamo lošiju sliku o svome tijelu.

“Preklapanje različitih čimbenika može dovesti do tjelesnog dismorfnog poremećaja. Određeni genetski faktori mogu imati ulogu kod prijenosa s generacije na generaciju, a također može postojati i određena disfunkcija u našem mozgu gdje osobe s ovim poremećajem ne mogu racionalno vidjeti sliku svog tijela. Ona djeca koja su u djetinjstvu primala više negativnih komentara o svom izgledu sklonija su razviti ovaj poremećaj u adolescenciji.”

“Naše misli nisu činjenice već samo naša promišljanja koja su pod utjecajem okoline. Kada vidimo da naše misli mogu biti pobijene osobu se uči da zamijeni negativne misli s onim funkcionalnima jer će tada dobiti bolju i realniju sliku o svome tijelu.”, zaključila je Jelena Zadro.

Bog nas je stvorio na svoju sliku te nam je izbrojao svaku vlas na glavi. Nitko tko je ljubljeno dijete Božje, stvoreno na Njegovu sliku ne može biti ružan jer iz našeg bića isijava Božja ljepota.