Koja su religijska djela ujedno i umjetnička djela? Što je religijski kič i kako ga izbjeći? To su samo neka od pitanja o kojima se razmišljalo na Katehetskoj ljetnoj školi za vjeroučiteljice i vjeroučitelje u srednjim školama koja se održava tijekom ponedjeljka i utorka u Zagrebu na temu “Vjera i vizualna umjetnost u školskom vjeronauku: Otkrivati put ljepote”.
U uvodnom dijelu katehetske škole prisutnima se obratio predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić koji je istaknuo važnost stalnog obrazovanja vjeroučitelja za njihov predaniji rad u školama. Naglasio je kako najnoviji “Direktorij za katehezu” proglašava “via pulchritudinis”, “put ljepote”, kao jedan od važnih izvora kateheze, a tim i vjeronauka u školi.
“Tako će reći: ‘Put evangelizacije je put lijepoga te je stoga svaki oblik ljepote izvor kateheze’ (br. 109.) te promišljajući o vizualnoj umjetnosti, točnije o slikama, nadodaje: ‘Ako su autentične, slike kršćanske umjetnosti pogoduju osjećajima da je Gospodin u Crkvi i povijesti živ, da je tu prisutan – posadašnjen i da djeluje. Zbog toga su slike istinski govor vjere’ (br. 209.). Doista, samo onaj može čuti nijemi govor slike, koji je slikom iznutra dotaknut. I samo taj je u stanju, na temelju slušanja takvog govora, iznalaziti novi govor prispodoba, na koji nas pozivaju najnoviji suvremeni katehetski, ali i drugi pastoralni dokumenti.”
Upravo na tom tragu stručnjakinja na području umjetnosti vanjska suradnica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu doc. dr. sc. Antonia Čačić održala je predavanje “Umjetnost i kič: Kako odgajati za likovnu kulturu u području religije”. Govoreći o odnosu religije i umjetnosti Čačić je u razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu istaknula kako kad su religija i umjetnost bile blisko motivom, bile su i bliske suradnice.
“Svijest o autonomnoj prirodi umjetnosti na neki način dovodi do odvajanja ta dva područja u smislu da zapravo dolazi do razilaženja po pitanju što bi bilo prihvatljivo ili ne u sakralnoj umjetnosti. U tom smislu vrlo često može doći do konflikta između svećenika i umjetnika oko toga što bi moglo ili ne bi moglo ući u sakralni prostor. Zapravo glavni problem je to da umjetnik ono ‘što’ je tema djela izražava kroz ono ‘kako’. Taj odnos ‘što’ i ‘kako’ neka je vrsta pitanja koje nije pravo pitanje jer zapravo prava umjetnost jest ‘što’ je ‘kako’ pa bi sadržaj trebao biti teološki obrađen kako bi progovorio iz vlastite strukture likovnog jezika u kojem on se on događa i iz kojeg on govori. U tome smislu trebalo bi postojati jedinstveni spoj forme i sadržaja, odnosno da sadržaj proizlazi iz same forme. Rekla bih da glavni problem u tome jer se odvaja forma i sadržaj, a sadržaj se često nameće samoj formi.”
Osvrćući se na temu kiča u suvremenoj umjetnosti, Čačić je naglasila kako je kič jedna vrsta legitimnog izraza s tim argumentom ako je kič ako svjestan samog sebe može biti nekom vrstom umjetničkog izraza u ironiji.
“Naravno, ironiji nije mjesto u sakralnom prostoru pa bi se onda zapravo religijski kič smatrao pretjeranom deskripcijom u obradi teološkog motiva, dakle u nekoj pretjeranoj naraciji i iz toga proizlazi da priča zasjenjuje kako je nešto napravljeno. Zapravo ne postoji jedinstvo forme i sadržaja što je ključ umjetničkog djela.”
Što je zapravo lijepo, objasnila je doc. dr. sc. Antonia Čačić.
Zapravo su umjetnici redovito bili oni koji su iako su uspostavljali klasične kanone ljepote, onda su se već i protivili tome pa možemo ustvrditi kako je pitanje ljepote teško.
“Umjetnici su zapravo kroz povijest pomicali taj pojam lijepoga prema nečem nekonvencionalnom. Zapravo su umjetnici redovito bili oni koji su iako su uspostavljali klasične kanone ljepote, onda su se već i protivili tome pa možemo ustvrditi kako je pitanje ljepote teško. Prema mom mišljenju, ona nije nešto statično jer ona stalno proživljava svoju duhovnu promjenu iz konvencionalnog u nekonvencionalno, a to je ono što umjetnici stalno rade.”
Jedna od voditeljica pedagoških radionica za vjeroučitelje Vera Ćuža-Abramović, profesorica likovne umjetnosti u Katoličkoj gimnaziji s pravom javnosti u Požegi kao i u Gimnaziji Požega, govoreći o odnosu kiča i religija istaknula je kako su ta dva pojma zapravo kontradiktorni.
Voditeljica pedagoške radionice za vjeroučitelje “Religija i kič” Vera Ćuža-Abramović
“Mislim da je zbog toga važno upravo i progovarati o ovoj temi. Većina ljudi nije ni svjesna da nas kič odvodi u laž, sladunjavost, u nešto što nije umjetnost, a još manje duhovnost. Zato smatram da je ova tema fenomenalna za vjeroučitelje jer njima to nije primarno zanimanje da razlikuju kič od umjetnosti. A ipak će dobiti tu dimenziju spoznaje te će se lakše snaći kad s učenicima budu razgovarali o likovnoj umjetnosti pa se neće odlučiti za razgovor o nekom djelu koje nije estetski prihvatljivo. Nadam se da će vjeroučiteljima predavanja i radionice pomoći da se uvijek odluče za umjetnost, a ne za kič.”
Kako je naglasila Ćuža-Abramović, kič je ono što se čovjeku na prvu svidi jer je sladunjav, a onda s vremenom ako ti krene taj predmet ide na živce, to je sigurno kič.
“Tako ja pojednostavljeno opisujem kič. No, kič nema nužno loše značenje jer svako umjetničko djelo ima slojevito značenje.”
Naša sugovornica vjeruje kako je umjetnost blisko vezana uz duhovnost.
“Mislim da su nam nužni duhovnost i likovnost kako bismo doživjeli transcedenciju kojoj svi težimo kao vjernici.”
Govoreći o smislu ljepote, Vera Ćuža-Abramović ustvrdila je kako ona svaki umjetnički izražaj smatra lijepim.
Umjetničko djelo zna provocirati, šokirati, ali te traži da razmišljaš pa tako ružnoća može biti jako edukativna i vrlo snažna te može progovoriti snažnije nego što se to čini na prvi pogled.
“Naime, ne mora umjetničko djelo biti ‘lijepo’ da bi bilo interesantno. Dakle, umjetničko djelo zna provocirati, šokirati, ali te traži da razmišljaš pa tako ružnoća može biti jako edukativna i vrlo snažna te može progovoriti snažnije nego što se to čini na prvi pogled.”