Budi dio naše mreže

Redovnici u srednjem vijeku nisu liječili samo duh već i tijelo - upoznajte samostansku medicinu

Ako vas je ikada zanimalo kako je došlo do mnogih suvremenih medicinskih spoznaja, zašto se počelo smatrati da je propuh opasan te kako su se provodile epidemiološke mjere u srednjem vijeku, pročitajte što je poručio fra Mate Bašić, koji je na Hrvatskom katoličkom radiju govorio o poznatim i nepoznatim činjenicama samostanske medicine.

/ ps

Iako se danas često širi stav da je srednji vijek bio “mračno razdoblje”, zapravo je u tom razdoblju došlo do velikog broja spoznaja koje su oblikovale suvremeno društvo i znanosti. Među njima je i praksa samostanske medicine, koja je razvila način liječenja na mnogim poljima, a koju je pobliže objasnio doktorand na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije fra Mate Bašić u emisiji Hrvatskog katoličkog radija “Aktualno”.

Fra Mate Bašić u emisiji HKR-a “Aktualno”

Samostanska medicina – medicina učenih ljudi

Naime, zna se da je već u 4. stoljeću postojala praksa liječenja unutar kršćanskih zajednica, koje su tada bile manjinska skupina. Iako je tada već postojala medicina, ona se uglavnom sastojala od poganskih rituala i običaja, ono što bi se danas smatralo “narodnom medicinom”. Crkva je takve prakse odbacivala te je tražila da se unutar Crkve, a posebice unutar samostanskih zajednica razvija medicina utemeljena na poznatim datostima, odnosno na literaturi. U tome se sastojala ključna razlika između samostanske i narodne medicine.

Samostanski liječnici nisu smatrali liječenje samo praksom, već i religioznom obvezom da čovjeku pruže zdravlje, jer je Krist onaj koji liječi.

“U samostanima se uvijek prakticirala medicina učenih ljudi. Imali su pristup pisanim dokumentima i na taj način liječenje je na početku bilo rezervirano samo za samostance, a kasnije se otvara za običan puk”, objasnio je fra Mate. No samostanski liječnici nisu smatrali liječenje samo praksom, već i religioznom obvezom da čovjeku pruže zdravlje, jer je Krist onaj koji liječi. Mnoge samostanske ljekaruše su povezivale liječenje s molitvom te se čak prije svakog recepta nalazila molitva za tu bolest koju se liječi. Među ostalom, nisu tražili naknadu za uslugu, već bi se svako plaćanje samostanskoj instituciji smatralo darom.

Fra Mate je poručio kako je tadašnja samostanska medicina išla u smjeru znanstvenog istraživanja, a osim pregršt knjiga o kirurgiji, fiziologiji, anatomiji, patologiji i ljekaruša koje su se prikupljale u samostanima, uz liječenje su nastale i samostanske ljekarne – među njima se u Hrvatskoj nalazi i jedna od najstarijih ljekarni na svijetu, ona od Male braće u Dubrovniku.

“Doista mi dan danas imamo takvo blago u našim samostanskim knjižnicama. Nedavno sam pri seljenju naše samostanske knjižnice u Zagrebu, s Kaptola, nakon potresa našao knjigu iz 1600-ih o influenzi, tj. ono što danas zovemo gripa”, ispričao je fra Mate.

Bogata literaturom i praksom

Ono što se često spominje u tadašnjim knjigama, a danas fali, rekao je fra Mate, je naglasak na preventivnoj medicini koja nadilazi samo epidemiološke mjere, koje su i tada itekako postojale.

“Čak su epidemiološke mjere za vrijeme kuge u Crkvi bile mnogo strože nego one današnje. Mnogi su se u ovo vrijeme bunili što se moraju ispovijedati van ispovjedaonica, a one kakve imamo danas su nastale kao epidemiološka mjera za vrijeme kuge koje je uveo sv. Karlo Boromejski”, istaknuo je. Osim sv. Karla Boromejskog, spominju se i drugi sveci koji su brinuli o tijelu kao i o duhu, a među njima su najpoznatiji sv. Hildegarda iz Bingena i sv. Antun Padovanski.

Međutim, razvoj samostanske medicine je zakočio kada je 1758. za vrijeme vladavine Marije Terezije donesena zabrana liječničke prakse u samostanima. “Nažalost, kasnije se u 18 i 19. stoljeću dogodila zabrana djelovanja samostanske medicine. Pokušava se prikazati srednjovjekovnu Crkvu kao protivnice znanosti, da je magijska i nema veze s istinom”, poručio je fra Mate. Iako su zaista postojale neke crkvene zabrane u odnosu na neke prakse, one su donesene zbog poganskih praksi koje se protive Crkvenom nauku. “Doista su postojale neke zabrane unutar Crkve – Inocenta III., Bonifacija VIII., ali zbog križarskih vojni i zbog jedne brutalne prakse plemstva koji bi pokojnika koji je preminuo u Svetoj Zemlji ili Bliskom Istoku raskomadali i kuhali kako bi mu kosti mogli prenijeti u njihovu zemlju. Takve su prakse osuđivali Pape jer to nije u skladu s Crkvom, već je to poganski običaj”, objasnio je.

Unatoč mnogim prikazima “nazadnog” stava Crkve, bogate knjižnice i zapisi u samostanima dokaz su suprotnog.

Unatoč mnogim prikazima “nazadnog” stava Crkve, bogate knjižnice i zapisi u samostanima dokaz su suprotnog. Fra Mate je istaknuo knjižnicu na Trsatu, koja je jedna od najopremljenijih na području medicine i posjeduje čak primjerak “Medicine Salernitane” koja je bila osnovni medicinski kodeks za travare, vidare, ranarnike…

Mnoge je također literatura prikupljena iz stranih zemalja, a redovnici su se nastojali i školovati vani. Samostanski ljekarnik imao je posebnu ulogu u samostanu, a postoje zapisi kako su liječili ne samo ljude, već i životinje. Uz to, brojne ljekaruše plod su uzgoja ljekovitog bilja u klaustrima.

Trsat je još poznat po činjenici da su i redovnici sve do carske zabrane 1758. bili primalje. “Iz tog vremena ima zgoda gdje bi puk ipak dolazio jer nisu priznavali zabranu i liječnike, stoga je gvardijan morao braniti dolazak ženama koje bi dolazile da ih porađa franjevac”, kazao je fra Mate. Rekao je kako iako se to nama danas čini kao neobična praksa, Crkva nije imala nekakav poseban stav oko porađanja, jer, naglašava fra Mate, “kada čitamo danas spise iz tog vremena doista možemo vidjeti kako se mnogo današnjih spoznaja razvija iz samostanske medicine koja je bila vodeća praksa unutar povijesti srednjeg vijeka”. Oni su se brinuli i o mnogim bolnicama, a danas imamo i primjer Vinogradske bolnice u Zagrebu koju vode Sestre milosrdnice, a još mnogo je takvih bolnica diljem svijeta.

Epidemiološke mjere nekad i danas

U literaturi se mogu i pronaći razne epidemiološke mjere koje su se provodile za vrijeme kuge, a ne razlikuju se toliko od onih današnjih, izjavio je fra Mate. “Postojale su primjerice odredbe za vrijeme epidemije kuge gdje bi svećenici nakon pričešćivanja morali dezinficirati ruke u octu. Mi danas imamo dezinficijens. Postojala je i određena socijalna distanca, jer su kako smo rekli, uvedene su ispovjedaonice kakve danas poznajemo s pregradom, nosili su maske kao što su one koje se danas nose na karnevalu u Veneciji. Te maske s kljunom su nastale u vrijeme kuge, a kljun je bio ispunjen određenim krpama natopljene eteričnim uljima kako bi sprečavali zarazu. Ono što je nama ostalo u Europi iz tog vremena, osobito u našem krugu je propuh. On je ostao u našem mentalitetu iz vremena ‘kužnog zraka’. Nije se znao uzročnik bolesti i tako su ljudi počeli širiti tu famu zraka koji je loš za organizam. Tako je u našim postorima nastala ta ‘ideologija propuha’ koja krivi propuh za mnoge bolesti”.

Ako u prirodi postoje određene tvari koje koče te supstrate u nama koji pomažu virusu, ne bi moglo doći tako lako do same zaraze.

Moguće sprečavanje brojnih bolesti, kaže, može se možda pronaći upravo u onome što naglašavaju brojne knjige samostanske medicine – preventivnoj medicini, koju bismo više bazirali na određenim spojevima i supstancama koje imamo u prirodi oko nas ili na nekoj prehrani koja je bogata određenim tvarima. “Tako bismo itekako mogli utjecati i na zarazu i na samu virulentnost virusa, jer on po svojoj morfologiji i načinu djelovanja na točno određen način djeluje u organizmu”. Ako u prirodi postoje određene tvari koje koče te supstrate u nama koji pomažu virusu, ne bi moglo doći tako lako do same zaraze, istaknuo je fra Mate.

Na koncu, zaključio je, primjeri svetaca i mnogih redovničkih zajednica pružile su primjer kako pomoći ljudima na jedan ispravan, znanstveni način.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja