Osmogodišnji Martin poželio je vlakom do bake poći sam. Roditelji nisu imali ništa protiv. Priču je na svojoj Facebook stranici prenio vjeroučitelj Josip Ćulumović.
Roditelji su osmogodišnjeg Martina svake godine tokom ljetnih praznika vodili kod bake i sljedećeg dana se vlakom vraćali kući. Jednoga dana dječak je rekao roditeljima: ”Sad sam već dosta velik. Što kažete na to da ove godine idem sam kod bake?” Nakon kraće diskusije, roditelji su se složili. Stajali su na peronu, mahali mu i davali posljednje savjete, a Martin je mislio: ”Znam, znam, rekli ste mi to sto puta!”
Prije samog polaska otac ga je čvrsto zagrlio i šapnuo mu: “Sine, ako se iznenada budeš osjećao loše ili uplašeno, ovo je za tebe! ” i stavio mu nešto u džep.
Prvi put u životu dječak je sjeo u vlak sam, bez roditelja… Kroz prozor je gledao pejzaže, nepoznate ljude koji su se gurali, pravili buku, ulazili i izlazili iz kupea, konduktera koji ga je pitao je li sam… Čak mu se činilo da ga jedan čovjek tužno gleda. Tako je dječak osjećao sve veću nelagodu. Čak se počeo i plašiti. Pognuo je glavu, stisnuo se u kut sjedala, suze su mu krenule… U tom se trenutku sjetio da mu je otac nešto stavio u džep. Drhtavom rukom pronašao je papirić, otvorio ga i pročitao:
“Sine, ja sam tu, u zadnjem vagonu vlaka.”
Tako je i u našem životu. Moramo pustiti svoju djecu da odu od nas, ali i vjerovati u njih. Ali uvijek trebamo biti tu negdje, u nekom zadnjem vagonu, da znaju to i da se ne plaše dok putuju kroz život.
A tako je i s našim Bogom. I On nas pušta da pođemo sami, ali nikad nas ne gubi iz vida.