Budi dio naše mreže

Margery Kempe iz 15. stoljeća izdiktirala je knjigu kako bi podijelila svoje iskustvo depresije s drugima, a tijekom stoljeća ovaj je tekst bio vrlo koristan onima koji su se našli u sličnim situacijama.

/ ts

Čudesan život Margery Kempe može nadahnuti moderne žene da se suoče s bolesti i dođu do ozdravljenja, piše otac Michael Rennier za Aleteiju.

Poznajem majke koje su ubrzo nakon poroda postale toliko depresivne da fizički nisu bile sposobne brinuti se za svoje dijete. To stvara osjećaj neuspjeha. Osim što pate od intenzivne poslijeporođajne depresije koja je dovoljno teška, ove žene pate i od nemogućnosti brige o vlastitom djetetu. Vjerujem da je psihološki teret ogroman. Očajnički žele preuzeti majčinsku ulogu, brinuti se o svojoj bebi, ali fizički to nisu u stanju.

Onaj tko nikada nije bio depresivan mogao bi se iznenaditi mišlju da se zbog ove bolesti netko može osjećati toliko loše da se ne može radovati rođenju djeteta. Nisam majka, ali patio sam od depresije, a bilo je i dana kada sam se jedva mogao brinuti o sebi. Ne mogu ni zamisliti da se moram brinuti o nekome drugome u tim mračnim trenucima. Teško je objasniti kakav je to osjećaj, ali doista iscrpljuje. Iako depresija nije vidljiva rana izvana, ona je vrlo stvarna. Istodobno, osoba koja pati od depresije ne može izbjeći misliti da uništava sebe i druge, što dodatno pogoršava stvar.
Pos
lijeporođajna depresija ozbiljna je bolest – oko 15% žena pati od nje – i postoji od pamtivijeka.

Prijatelj mi je nedavno pričao o Margery Kempe koja je živjela početkom 15. stoljeća u Engleskoj i koja je, kako se čini, patila od depresije nakon rođenja svog prvog djeteta. Dijagnoza depresije u to vrijeme nije postojala, ali imamo tragove iz njezina opisa vlastitog života. Margery je kasnije postala poznata kao duhovna vidjelica koja je diktirala svoje vizije Krista u ‘Knjizi Margery Kempe’ u kojoj opisuje kako je kao mlada djevojka vodila prilično normalan život. Pripadala je srednjoj klasi, zanimala ju je moda i udala se za Johna Kempea, muškarca koji se prema njoj odnosio pažljivo.

Sve se promijenilo rođenjem prvog djeteta. Margery se prisjeća da je tijekom trudnoće doživjela „veliku tjelesnu bol zbog koje je na dugo vremena izgubila razum”. „Nakon što je začela”, nastavlja, „mučili su je razni napadi bolesti sve dok se dijete nije rodilo.” Porođaj ju je ostavio tako slabom da je mislila da neće preživjeti. Oporavila se prilično dobro i činilo se da je fizički u redu, ali tu se njezina priča okreće.

Margery se uvijek definirala kao sklona depresiji, misleći da zaslužuje umrijeti i otići u pakao zbog tajnih i neispovjeđenih grijeha. Nakon rođenja sina, mentalno se stanje brzo pogoršalo. Za sebe je rekla: „Ovo stvorenje sišlo je s uma i duhovi su ga snažno uznemirivali i mučili šest mjeseci, osam tjedana i čudnih dana.” Imala je vizije đavla koji joj je rekao da napusti vjeru, obitelj, prijatelje, nadu u Nebo i samopoštovanje.

Margery je napisala: „Nekoliko puta se željela ubiti.” Nikad nije pokušala samoubojstvo, ili barem nikad o tome nije govorila, no počela je unakazivati svoje tijelo, noktima trgajući kožu blizu srca.

Osvrćući se na opis njezina proživljenog iskustva, teško je reći je li patila od kliničke poslijeporođajne depresije ili možda od još rjeđe i daleko gore poslijeporođajne psihoze. Jasno je, međutim, da je trudnoća u njoj nešto pokrenula.

Prema mom iskustvu, depresiju je najbolje liječiti na dva istodobna načina. Prvi je pomoć zdravstvenih djelatnika koji mogu propisati prave lijekove i ponuditi savjete o prehrani i profesionalnoj terapiji. Margery nije imala tih resursa, stoga je mogla računati samo na drugu mogućnost koja je osobnija.

Ovaj način govori o tome kako oboljeli reagiraju na život s depresijom. Za neke postoje trenuci kada se život neizbježno zaustavlja, ali većini ljudi je moguće funkcionalno živjeti s depresijom, a postoje i načini da se njome upravlja i polako napreduje prema oporavku.

Nakon depresije, Margery nikada nije doživjela oporavak svog prijašnjeg mentalnog stanja. Imala je neobičan fizički odnos sa suprugom, plakala je toliko često da su ljudi mislili da to može učiniti kad poželi te je nastavila imati mistične vizije, ali imala je i mnogo druge djece i sretan obiteljski život. Evo kako je u tome uspjela.

Samospoznaja

Margery je preispitala cijeli svoj život i otišla se ispovjediti svom župniku. Prije toga je izbjegavala ispovijed, misleći da „ako je dobrog zdravlja ne treba ići na ispovijed”. Korisno je razviti temeljitu samospoznaju, pogotovo stoga što depresija govori laži. Iskrenost je prvi korak do izlječenja.

Emocionalna iskrenost

Iskrenost se proteže i na prepoznavanje i prihvaćanje onoga što osjećate. Margery je bila više nego spremna izraziti svoje osjećaje. Nisu joj svi davali podršku, ali to joj nije smetalo. Kad se borila, nije to skrivala.

Božja ljubav

Margeryini susjedi bili su skloni ogovarati je. Ljudi često ne razumiju depresiju i misle da je osoba lijena ili nerazumna. U takvim se slučajevima Margery prisjećala Božje ljubavi koja nikada ne posustaje.

Prijateljstvo

Umjesto da upije negativnost onih koji su je ogovarali, Margery je utjehu i savjet tražila od mudrih i strpljivih prijatelja. „Razgovarala je s mnogim anahoretama.” Anahorete su, poput njezine prijateljice Juliane iz Norwicha, bile žene koje su svoj život posvetile duhovnoj mudrosti i molitvi. Bili su to upravo oni prijatelji koje depresivna osoba treba. To je bolest koja osobu obično izolira, a to što je stalno sama dodatno pogoršava.

Pomagati drugima

Margery je izdiktirala knjigu kako bi podijelila svoje iskustvo. Tijekom stoljeća ovaj je tekst bio vrlo koristan onima koji su se našli u sličnim situacijama. Međusobna podrška i empatija mogu daleko doprijeti. Ako patite od poslijeporođajne depresije, važno je biti jasan: niste promašaj! Jeste i bit ćete sjajna majka! Margery je prekrasan primjer majke koja je, iako njezin život nije bio lak, svojoj obitelji i svijetu dala radost, mudrost i ljubav.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja