Tamo gdje dan započinje i završava zvukom šargije, a dvorištima se širi miris domaće rakije, nalazi se Općina Usora. Usora se smjestila u sjevernoj Bosni, između Posavine i srednje Bosne, uz istoimenu rijeku koja vas dočeka na ulazu u općinu. Prema Popisu iz 2013., Usora broji 6.603 stanovnika. No to nije realna slika. Otada su se mnogi još odselili. Migracije od rata ne miruju.

Ljudi odlaze u potrazi za boljim životom, iako oni koji su ostali ili se vratili tvrde da “nema života do Usore”. Tijekom godine živi se mirno, no sve procvjeta za blagdane kada se “stranci”, tako u Usori nazivaju iseljenike, vraćaju kući. Domaći se zato još više raduju Božiću i Uskrsu jer se okupljaju rodbina i prijatelji sa svih strana.

A posebno je u Usori živo na ljeto. Veliku važnost stanovnici pridaju proslavama patrona i blagoslovima polja po župama i selima. “Sezona” počinje 13. lipnja, na svetog Antu, koji se slavi u Sivši. U Ularicama je posebno veselo na sv. Iliju, u Žabljaku se štuje sv. Ana, a u Omanjskoj se velika misa slavi svake prve nedjelje u kolovozu. Veliku važnost za sve iz Usorske doline ima Velika Gospa koja se slavi na Kondžilu u Komušini, a ljetni praznici “strancima” završavaju nakon proslave sv. Roka koji se slavi kao drugi patron u Sivši.

U pozadini svih proslava uvijek je nešto zajedničko – ljudi. Proslave nisu obični događaji, one su dio tradicije, može se reći i rituali svih stanovnika Usore, te imaju veliku vrijednost.

Sastoje se od niza događaja. Sveta misa najvažniji je čin. Oltari se tad iz crkvi premještaju van, a stotine ljudi skriva se po dvorištima u potrazi za komadićem hlada. Navečer, kada je sunce već na zalasku, počinje većinom za mušku populaciju najdraži dio – turniri u nogometu. Ekipe sačinjene od svih generacija bore se za titulu, više iz ljubavi prema rodnom kraju nego zbog nagrada koje dodjeljuju organizatori. No ono bez čega usorski kraj ne može zamisliti bilo kavu proslavu jest izvorna pjesma.

Ako nije bilo šargije i kola, nije bilo fešte.

Nakon mise pod šatorima nastupaju poznate izvorne grupe. Oni malo manji ljubitelji nogometa tamo provedu i večer, a fešta se često uz šargiju i rakiju protegne do jutra. I svi ti događaji potvrđuju riječi jedne izvorne pjesme: “Nema meni milijega kraja nit’ na svijetu ljepših običaja od Usore i usorskih sela puna pjesme, šale i veselja”. Nakon posljednje proslave, sv. Roka, Usora se opet polako prazni.

Ljudi se u dvorištima pozdravljaju s najmilijima:

– “I? Kad se opet vidimo?”

– “Ako Bog da, za Sve Svete.”

Usora je jedno od onih malih mjesta s velikim ljudima i srcima. Uz sve nedaće koje je doživjela, njeni ljudi ostali su isti – zabrinuti za budućnost, ali radosni zbog sadašnjosti. Kad im je teško, kažu
da im “izvorna pjesma tugu liječi”, a mir koji tamo nalaze ne može zamijeniti nijedan drugi kraj na svijetu.