Kada je kuga pogodila srednjovjekovnu Europu tadašnji liječnici nisu razumjeli način na koji se ta bolest širi te je većina zemalja pokušala riješiti epidemiju održavajući gradove čistima i ponekad žrtvujući određene manjine. Neki gradovi su donijeli stroge mjere protiv oboljelih naredivši im da napuste grad i otiđu na otvoreno, odnosno da žive u kolibama ili šumama.

Međutim, jedan grad postupio je potpuno drugačije, piše portal Medievalists. net. U Dubrovniku, tada poznatom po svome latinskom nazivu Ragusa, luci naseljenoj s otprilike 3 tisuće ljudi uveli su nove mjere kada se 1377. počela pojavljivati kuga.

Zlata Blažina Tomić i Vesna Blažina opisale su u knjizi Expelling the plague: the Health Office and the implementation of quarantine in Dubrovnik, 1377-1533 (hrv. Protjerivanje kuge: zdravstvena služba i utemeljenje karantene u Dubrovniku, 1377.-1533.) kako je Dubrovnik bio prvi grad u svijetu koji je razvio i utemeljio zakonodavnu odredbu o karanteni.

Uspostavljena stalna zdravstvena skrb kako bi se spriječilo širenje zaraze te pomoglo zaraženima.

Prema povijesnim dokumentima grada, 27. srpnja 1377. gradsko vijeće je održalo sastanak na kojem je 47 dubrovačkih vijećnika izglasalo niz odredbi kako bi se što bolje nosili s pojavom epidemije, odnosno kuge. Složili su se oko donošenja novog zakona prema kojem će onima koji dolaze iz zaraženih područja biti spriječen ulazak u Dubrovnik ako prethodno ne provedu mjesec dana na otočiću Mrkanu ili u gradu Cavtatu, a u svrhu dezinfekcije.

Kako autorice objašnjavaju u Expelling the plague Dubrovnik je bio grad koji je ovisio o trgovinskoj razmjeni dobara te, da ne bi ostali bez hrane, nisu se mogli izolirati od ostatka svijeta. Upravo iz tog razloga vijećnici su moguće inficirane smjestili u karantenu kako bi limitirali širenje zaraze. U isto vrijeme trgovina važna za građane je usporena, ali ne zaustavljena. Autorice također napominju da je ova ideja karantene važna iz još jednog razloga. Osim što je bilo potrebno uložiti napore u znanje, odnosno znanost kako bi se spriječila epidemija, ljudi su morali prihvatiti i koncept zdravih prijenosnika bolesti. U borbi s bolešću vlasti Dubrovnika su također unajmili poznatog talijanskog liječnika i dva kirurga što je dovelo do još jedne inovacije godine 1390. – uspostavljena je služba za stalnu zdravstvenu skrb. U knjizi je pojašnjeno kako se ta služba dalje razvijala kroz 15. i 16. stoljeće te kako se Dubrovnik nastavio boriti s posljedicama kuge.

Uspjeh koji je Dubrovnik postigao u sprječavanju širenja kuge postao je primjer drugim gradovima, ponajviše Veneciji i Milanu. Pojam karantena (tal. quarantina) označava period od 40 dana izolacije, međutim taj period gradovi su prilagođavali ovisno o potrebi. Karantene su mogle biti provedene i u domaćem okruženju, ne nužno izvan grada, ali u odvojenim zgradama ili u onima posebno napravljenima kako bi služile kao bolnice za kugu u kojima je bila olakšana briga za pacijente u izolaciji.

Praksu karantene postupno su preuzeli i drugi gradovi u Europi te je taj koncept postao privlačan građanima s obzirom da je bio u skladu s milosrdnim duhom srednjovjekovnih zajednica. Mjere koje je karantena prepisivala štitile su od širenja zaraze, a u isto vrijeme se pomagalo onima koji su već zaraženi. Upravo zato se karantena i danas primjenjuje kao što možemo vidjeti u ovo vrijeme pandemije koronavirusa protiv kojeg se svi zdravstveni djelatnici i vlasti zajedničkim naporima, te uz pomoć građana, hrabro bore.