Iz te knjige prenosimo svjedočanstvo “Osjećaj slobode uz drogu? Koji apsurd!”:

Sasvim “normalna” više manje sretna obitelj: majka, otac, mlađi brat i ja. Osnovnu školu završavam kao odlična učenica, atletičarka. Upisujem gimnaziju kada već godinu dana traje rat. Tmurno razdoblje koje tada ne doživljavam tako strašnim, nemam još uvijek odraslu svijest, ne razumijem još uvijek uzroke i posljedice, nemam iskustva, ali jedno osjećam, a to je bio rat ili ne da tu ne pripadam, da ne želim odrasti. Tada, s 15 godina prvi put iskusim marihuanu. Iskusilo je puno nas klinaca, ali svima njima je bila to tek faza istraživanja, eksperimentiranja i završila je vrlo brzo. Meni ne… Roditelji zaokupljeni brigama preživljavanja nisu primijetili kojim putem idem, učenica gimnazije, bez većih problema u učenju, kućna pravila poštujem, sasvim dovoljno da pomisle da je sve uredu, a i nikada nisam bila otvorena u izražavanju emocija, imala sam dobro uigranu masku da je sve kako treba biti kako se i očekuje od mene. Nikada nismo ni razgovarali o emocijama, doživljajima, mišljenjima.

Dolaskom u Zagreb na fakultet, za mene tada grad neiscrpnog izvora mogućnosti, ja i dalje ostajem zarobljena u osjećaju ne pripadanja ikome i ičemu. Sada, kada pogledam unatrag, pratio me osjećaj ne pripadanja krutoj uskoj strukturi male sredine iz koje dolazim, a u Zagrebu isti taj osjećaj samo sada jer sam djevojka iz male sredine. Gdje god pošao svoje osjećaje nosiš sa sobom jer sada znam da su osobna kreacija ne uvjetovana vanjskim okruženjem već unutarnjim strahovima i iluzijama. Uvijek sam mislila da drugi znaju više, da su bolji, što god napravila nije bilo dovoljno dobro. Imala sam veliko društvo, prijatelje koje sam voljela i koji su mene voljeli i koji su mi kasnije bili veliki oslonac i potpora. Za njih sam bila vesela, iskrena, pametna osoba, sve ono što za sebe nisam mislila. Vrlo brzo po dolasku u Zagreb krenula sam konzumirati sve vrste droga. Droga mi je u početku davala osjećaj sigurnosti, mogućnost da konačno osjećam i izrazim svoje osjećaje, oslobađala me zatvora nezadovoljstva, nisam se više brinula jesam li glupa, nisam samu sebe kritizirala. Naravno da tada nisam vidjela zašto je tako, da droga gasi sve emocije, mijenja doživljaje, osobne vrijednosti.

Prvi put kada sam probala heroin pomislila sam kako je takvo stanje upravo ono kako se želim osjećati, slobodno, te sam znala ako mi to droga može pružiti znači da to stanje slobode imam u sebi samo ga još moram otkriti. Osjećaj slobode uz drogu… koji apsurd….

Prvi put kada sam probala heroin pomislila sam kako je takvo stanje upravo ono kako se želim osjećati, slobodno, te sam znala ako mi to droga može pružiti znači da to stanje slobode imam u sebi samo ga još moram otkriti. Osjećaj slobode uz drogu… koji apsurd…. Vrlo brzo droga je postala moj najveći zatvor. Cijelo vrijeme drogiranja znala sam da radim nešto što je loše, da varam samu sebe, ali već je bilo kasno… Nisam mogla bez nje, postala sam ovisna o njoj cijelim svojim bićem. Ništa nije bilo važnije od nje, ionako loše mišljenje o osobnoj vrijednosti sada je bilo još lošije, mrzila sam svaki dan, mrzila sam što uopće postojim. Obitelj nisam često viđala, nekim čudom sam uspijevala polagati ispite na fakultetu, tako da su oni doznali sve tek mojim priznanjem kada sam dotakla dno, kada više nisam mogla lagati i glumiti. Divim im se kako su tada smogli snage da mi svojim djelovanjem pokažu najveću ljubav i podršku na način da mi daju izbor između komune i ulice.

S obzirom da mi život na ulici nije bio izbor, odlučila sam se za komunu, Zajednicu Susret. Tada je krenuo moj put u slobodu. Put koji nije niti malo lagan, ali ono što dobiješ je neprocjenjivo, a to je život u punini, sa svim svojim dobrim i lošim fazama, jer jedino tako osjetiš njegovu cjelinu. Razgovori sa terapeutima u zajednici pomogli su mi da upoznam sebe, upoznam svijet oko sebe i svoje mjesto u njemu. Ogledanje u drugim korisnicima doprinijelo je da prihvatim sebe sa svim svojim manama i vrlinama, prepoznam, prihvatim i promijenim svjesna i nesvjesna djelovanja na štetu sebe te da postupam u skladu sa osobnim vrijednostima što u konačnici donosi samopouzdanje i vjeru u samog sebe.

Sada radim u Zajednici Susret, svojim iskustvom i znanjem, želim pokazati da je promjena moguća i da svi imamo svoje mjesto pod suncem i kada ga pronađemo ono je sigurno, toplo, lijepo.

Nikada neću zaboraviti nakon godinu dana boravka u zajednici osjećaj neizmjerne tuge koji se miješao sa osjećajem sreće jer osjećam tugu i spoznaja da ako ne mogu osjetiti tugu, ne mogu osjetiti ni sreću i obrnuto. Dopustiti sebi doživljaj emocija, imati pravo na emociju bilo je za mene sloboda. Put upoznavanje sebe, osobnih vrijednosti, prihvaćanje osobnih grešaka, opraštanje sebi i drugima za mene je bilo neiscrpno bogatstvo, konačno sam počela osjećati da imam pravo na život i moć biranja osobnog djelovanja. Preuzela sam odgovornost za vlastito djelovanje, kako sam odabrala drogiranje tako sam sada odabrala da to ne želim, imala sam moć u svojim rukama i prepoznala ljepotu života. Pomoći ljudima bio je moj izbor nakon komune, završila sam fakultet iz područja društvenih djelatnosti. Rad sa ljudima u potrebi je moj posao i poziv jer tako i ja neprekidno učim o sebi i rastem. Vodim se namjerom da moje djelovanje bude iskreno i najbolje što mogu dati u datom trenutku u obitelji, prijateljima i ljudima u poslovnim odnosima. Sada radim u Zajednici Susret, svojim iskustvom i znanjem, želim pokazati da je promjena moguća i da svi imamo svoje mjesto pod suncem i kada ga pronađemo ono je sigurno, toplo, lijepo. Tu sam i tu pripadam.

Program sam završila prije puno godina i od tada pomažem drugim ljudima u potrebi (ili tako nekako kako je ona stavila). A prije kraćeg vremena sam se opet vratila u Zajednicu Susret, ali zbog struke, da pomognem korisnicima svojim znanjem, a i iskustvom pokažem da je sloboda moguća i da je nadohvat ruke.

Hvala Zajednici Susret i ljudima koji su bili uz mene!

Iz knjige “Svjedočanstva iz ovisnosti na putu do oporavka” u izdanju Zajednice Susret.

„Zajednica Susret“ nastaje krajem devedesetih godina u Splitu kao odgovor na sve veću pojavu problema ovisnosti. Inicijativu pokreće Bernardica Juretić, tada sestra Bernardica, zajedno s grupom entuzijasta, a termin terapijske zajednice za ovisnike tada ne postoji u hrvatskom zakonodavstvu i jedini legalni oblik djelovanja je osnivanje udruge građana. Do 1999. godine otvorene su četiri terapijske zajednice, tri savjetovališta i osnovane tri udruge roditelja, a neprekinuto djelovanje je bilo moguće zbog stalne pomoći dobročinitelja. Uskoro Udruga osniva ustanovu Dom za ovisnike i od tad kroz njega prolazi nekoliko tisuća korisnika koji time dobivaju priliku za novi početak. Mnogi od njih su se oporavili, zasnovali obitelji te su danas korisni i priznati članovi društva.