Od prošloga, rujanskoga broja, u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana veća se pozornost posvećuje temama vezanima uz učitelje, vjeroučitelje, nastavu vjeronauka. U novom, listopadskom broju Kane toj se temi prostor otvorio u velikom razgovoru s poznatim zagrebačkim teologom, ujedno vjeroučiteljem Nikolom Kuzmičićem, koji je i inače dugogodišnji autor u toj reviji. Kuzmičić svoju kreativnost i duhovnost aktivno ulaže i u satove vjeronauka te s kolegama promišlja i djeluje vezano uz poboljšanje toga nastavnoga predmeta i njegova položaja. Za Kanu je govorio o temama školskoga vjeronauka, osobinama koje treba imati vjeroučitelj 21. stoljeća, župnim katehezama odraslih, razgovarajući također s vjeroučiteljicom, Suzanom Mravunac.

Dio razgovora donosimo u nastavku:

Plodan ste pisac veći dio svog života. Objavljeno je devet Vaših knjiga i, vjerujem, mnogo njih tek će se izdati. Koliko su te knjige obilježene Vašim vjeroučiteljskim pozivom?

Ove se godine puni trideset pet godina otkako mi objavljuju ono što napišem jer je moja prva pjesma objavljena davne, 1985. godine. Do sada mi je objavljeno umalo 3500 tekstova, uglavnom u periodici, od čega oko 1300 potpisano mojim imenom, a više od dvije tisuće stvari objavljeno je nepotpisano ili pod različitim pseudonimima. U prosjeku svaka tri do četiri dana bude objavljen neki moj tekst. Volim se našaliti da je kvaliteta moga pisanja možda upitna, ali kvantiteta nipošto nije. (…) Ti brojevi bivaju zanimljiviji kad se zna da se u načelu nikada ne guram niti namećem, nego uglavnom pišem ili govorim ondje kamo me pozovu.

Sve navedeno meni je tek sredstvo evangelizacije. (…)

Foto: Kana

Kao nekadašnji tajnik NKU-a HBK-a, kao mentor budućim i sadašnjim vjeroučiteljima, kao jedan od pokretača i urednika stručnog časopisa „Lađa“ te kao voditelj duhovnih vježbi za vjeroučitelje, upoznali ste mnoge vjeroučiteljice i vjeroučitelje. Na temelju vlastita iskustva, koje su osobine poželjne za vjeroučitelja 21. stoljeća?

Spomenuo bih samo pet stvari: dosljednost, odgovornost, kreativnost, svjedočanstvo i aktualnost. Vjeroučitelj koji je dosljedan i čije DA znači DA, a čije NE znači NE ulijeva učenicima potrebnu sigurnost. Odgovornost se ne iskazuje samo u poštenom izvršavanju preuzetih dužnosti, nego i u kvalitetnoj pripremi tijekom studija, a potom i u trajnom usavršavanju. Kreativnost je znak ljubavi jer je ljubav domišljata. Potrebno je pronalaziti uvijek nove i učinkovite putove do dječjih misli, srca i života. Osim toga, nužno je da vjeroučitelj živi svjedočanskim životom. I na kraju, potrebno je biti aktualan, odnosno konkretan jer je kršćanstvo nepotrebno ako ne daje konkretne odgovore za konkretan život u konkretnom prostoru i vremenu. Kad se uzmu prva slova ovih pet riječi dobije se pojam – DOKSA. Ta riječ u kršćanskoj terminologiji označuje slavlje vjerujućih. Po tim stvarima i vjeronauk postaje slavlje. Biva promjena koja je nužna hrvatskom obrazovnom sustavu u kojemu, nažalost, učenici još uvijek najčešće osjećaju strah i dosadu. Volim naše vjeroučiteljske susrete jer se uvijek iznova uvjeravam koliko ima dragih i kvalitetnih ljudi. Problem je, kao i inače u našoj Crkvi, u tome što su uglavnom prekomjerno samozatajni i loše umreženi. (…)

Foto: Kana

Vjeroučitelji žive uronjeni u društvo s kojim dijele svakodnevicu. Gdje vidite puteve plodonosnijeg i vidljivijeg djelovanja vjeroučitelja u Crkvi i u društvu? Što konkretno činiti?

Zvuči kao fraza, ali doista svatko treba pronaći svoj put. Ovisno o talentima, sklonostima, okolnostima… Različiti su darovi, ali nema problema dok smo u istom Duhu. Ipak mi se čini da je najvažnije da se izvučemo iz čahure u kojoj smo zapetljani. Da ne prihvatimo paradigmu shizofrenog kršćanstva koja nam se nameće i po kojoj bismo bili vjernici samo u svoja četiri zida ili unutar vjerske zajednice. A opet da ne postanemo nekakvi surogati KUD- ova ili promicatelji parareligioznosti.

Čovjek nikada ne bi smio pristati biti uloga, nego je potrebno biti osoba. Osoba koja živi puninu života. U svim radostima i nadama, žalostima i tjeskobama. Naše je da budemo suputnici. Da se radujemo s radosnima i plačemo sa zaplakanima. Ne zato što moramo, nego zato što u tome prepoznajemo smisao.

U Crkvi je problem da se vjeroučiteljska služba klerikalizira. Da se stvori samodostatna struktura koja će biti tek sebi razumljiva. Ne mislim da bi vjeroučitelji trebali biti zaseban stalež ni poveznica među staležima, nego oni koji smjerno idu kroz život slaveći Boga i služeći čovjeku. Mnoštvo stajališta ljudi našega vremena izvire iz predrasuda. Želim o svemu sa svakim razgovarati, ali ne kao odvjetnik hijerarhije ili apologet, nego kao tragatelj za istinom.

Volim nas vjeroučitelje uspoređivati s Mojsijem. I on, poput svakoga drugog člana izabranog naroda, gaca pustinjom ne znajući koliko je još puta pred njim, nosi ga vjera i poslanje, a muče ga sumnje, često je umoran i već mu je dosta jela što se duši ogadilo, ali ne odustaje i na zvuk trublje kreće naprijed.

Razgovor u cijelosti potražite u tiskanom izdanju revije Kana.

Foto: Kana