Dana 10. listopada obilježili smo Svjetski dan beskućnika, a 17. listopada obilježava se Svjetski dan siromaštva i borbe protiv socijalne isključenosti.

Razni Svjetski dani, ali tužni dani. Dani koji nas podsjećaju na mnoge zaboravljene ljude.

Voljela bih da riječ beskućnik ne postoji, kao ni riječ siromaštvo.

Međutim, sve je prisutno i dio naše stvarnosti jer i mi smo tu, dio te iste stvarnosti. Pitanje je što činimo kako bismo nešto promijenili jer moć izgovora ima ogromnu snagu.

Uvjerit ćemo sebe i sve oko sebe da nešto ne možemo, da nije moguće, da je neizvedivo, da je glupo, da je laž… Uvijek se postavlja pitanje: Tko je kriv?

Lakše nam je pronaći dežurnog krivca i tražiti izgovore nego način kako pomoći. A sve dok ne postanemo svjesni da smo dio problema, neće nam biti stalo napraviti nešto.

Svaki tjedan imamo 7 novih prilika da nešto naučimo, pomognemo, pokušamo okrenuti na dobro.

Međutim, pobjegne tih 7 prilika i pobjegnu dani, tjedni, mjeseci, i ode godina.

Zatim dođe novi Svjetski dan hrane/siromaha/beskućnika… Tada se opet prisjećamo potrebitih i sablažnjavamo nad činjenicom koliko je gladnih/jadnih… I tako ukrug.

Ima ih. Ne samo gladnih hrane nego gladnih podrške.

Nedostaje toga i više nego kruha jer korica kruha još će se i naći, ali samo od korice kruha se ne živi.

Od korice do korice se preživljava.

To nije život. Takav čovjek izgubio je radost postojanja i ne vidi izlaz. Živi tek toliko da ne bude gladan…

Beskućništvo je problem čije rješavanje je zahtjevan proces.

Svaka osoba svijet je za sebe i vlasnik je svojih problema i ograničenja. Zato je važno upoznati svakog pojedinca kao osobu u cijelosti, a kako bi ga se moglo razumjeti i pomoći na kvalitetan način.

Važno je znati da su ljudi u problemu izrazito osjetljivi i potrebno je pristupiti im s puno ljubavi i strpljenja kako bi osjetili da je u njima prepoznata vrijednost čovjeka.

Svjetski dan beskućnika podsjeća na sve ono trulo u društvu i najgore što možemo napraviti je osuđivati. Svaki beskućnik priča je za sebe i svatko nosi svoj teret života, a nemaju svi istu sposobnost borbe u svim životnim situacijama.

Međutim, opterećeni smo predrasudama i beskućnike po automatizmu svrstavamo u kategoriju klošara, pijanica i propalica, a svaki beskućnik ima svoju priču…

Ima na tisuće takvih priča. Samo mi često ne želimo slušati.

Beskućništvo je najteža vrsta siromaštva i zato osiguravanje toplog obroka i krova nad glavom, nije dovoljno. Međutim, sve dok u drugome vidimo samo probleme, a ne prepoznamo čovjeka, nećemo puno napraviti.

Ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali možemo promijeniti nečiji svijet.

Zato smatram da ne bismo smjeli okretati glavu i govoriti da ništa ne možemo učiniti.

Nikada nećemo ni saznati što sve smo mogli učiniti, a samo zato što nikada nismo ni pokušali. Biti čovjek je svakodnevna odluka!! I nemojmo osuđivati jedni druge kao ni čekati novi Svjetski dan kako bismo se prisjetili da nekome trebaju tople čarape ili deka, ili nekome treba tanjur hrane.

Pokrenimo se i učinimo nešto dobro danas!

Jer danas je već kasno za jučer.