Budi dio naše mreže

„Navezanost na djevojku me odvela u psihičko oboljenje“

S Đanijem Bankom smo razgovarali u povodu Svjetskog dana mentalnog zdravlja koji se održava 10. listopada. Kreativni stručni tim Doma Turnić i ove je godine sa svojim korisnicima uspješno organizirao festival mentalnog zdravlja „Mentalfest“ u okviru kojeg su korisnici poput živih knjiga otvorili priče iz svog života i ponudili ih uhu i srcu posjetitelja festivala. Đani Banko je za Hrvatsku Katoličku Mrežu svjedočio o svojoj bolesti s kojom se bori preko 30 godina i o svom putu potrage za Bogom.

/ Sestra M. Benedikta Krapić

Ovisnički duh u njega se ušuljao bezazleno – srednjoškolskim eksperimentiranjem lakim drogama, a potom je uslijedila mnogo jača ovisnost – navezanost na osobu. Prerano stupanje u vezu s djevojkom i učinjen pobačaj označili su početak njegove cjeloživotne borbe sa psihičkom bolešću, svjedoči Đani Banko iz Rijeke, korisnik Doma Turnić za psihički bolesne odrasle osobe u Rijeci.

S kojim ste se ovisnošću prvom susreli?

Moja prva ovisnost pojavila se u prvom razredu srednje škole. Našao sam se u društvu koje je za svakim velikim odmorom inhaliralo lijepilo. To nam je pružalo osjećaj ugode, smijali smo se, imali smo slušne halucinacije. To je trajalo tako par mjeseci.

Kako je reagirala Vaša obitelj?

Živio sam samo s majkom. Moj otac nije živio s nama, a majka nije znala da inhaliram ljepilo. Da smo imali novaca, da sam bio bogat, vjerojatno bih bio završio na heroinu.

Koja je ovisnost uslijedila?

Ono što je zaustavilo ovisnost o ljepilu bila je jedna djevojka. Bili smo susjedi u istoj zgradi, na istom katu. Zaljubili smo se. Osjećaj zaljubljenosti bio je tako jak da je bio puno, puno ljepši i jači od ugode koju mi je pružalo lijepilo. Što sam više izlazio s njome to je slabila moja potreba za ljepilom. Međutim, imali smo 16 godina, i mi smo u toj zaljubljenosti započeli i fizičke odnose. Zaljubljenost je trajala oko 6 mjeseci, bila je toliko jaka da nismo ni išli u školu i oboje smo pali razred. Međutim ta je zaljubljenost prošla u jednom trenutku. Prošla je za nju, no za mene nije. Ja sam njoj u tom našem odnosu dao i dušu i tijelo. Ona je za mene bila nešto kao bog. Biti s njom je bilo kao biti s bogom. Ja tada nisam bio vjernik, nisam tada još upoznao Boga. Moja obitelj je bila tradicionalna i samo smo učili vjeronauk, ali Boga nisam poznavao.

Kako ste se osjećali kad je veza završila?

Ona je naprasno prekinula vezu. Ja sam ostao zaljubljen srcem i tijelom i dušom. Tijelo mi je postalo ovisno o tim fizičkom odnosima s njom. Nedostajao mi je taj fizički odnos, ono što sam ja mislio da je čin ljubavi. Nakon 2 ili 3 mjeseca bez nje završio sam kod psihijatra.

Osjećali ste duševnu bol?

Da, strašnu bol. Ne samo duševnu nego i fizičku. Jer sam se sav njoj predao. Nisam samo tijelom pristupio u tu vezu nego cijelim bićem. I sad kad razmišljam vjerujem da tako mora biti u braku, kad je čovjek zreliji i ulazi u brak, cijeli se predaje. Ja sam tako ušao u tu vezu, ona je ušla samo tjelesno.

Kako je izgledao Vaš život do danas?

Bio sam hospitaliziran vise puta u više psihijatrijskih bolnica.

Danas ste korisnik Doma Turnić?

Da. Danas živim s još dva cimera vrlo kvalitetno. Živim u stambenoj zajednici u sklopu doma Turnić. Hvala Bogu nisam više u instituciji, a to je ogromna razlika! U Rijeci je pitanje izvaninstitucionalizacije jako kvalitetno riješeno.

Kako izgleda jedan vaš dan u stambenoj zajednici?

Svake nedjelje napravimo plan kuhanja i dužnosti poput pranja suđa, čišćenja toaleta i slično. Tada zapišemo imena tko što obavlja kroz tjedan. Svaki dan obavljamo te dužnosti po rasporedu i kad to izvršimo onda smo slobodni; možemo na kavu, slušati glazbu, raditi što god hoćemo.

Spomenuli ste da ste Vašim ovisnostima zapravo tragali za Bogom. U kakvom ste odnosu danas Vi i Bog?

Danas smo ja i Bog „na ti”. Ja sam tek dvadesetak godina nakon te veze shvatio zašto i odakle je krenula moja depresija. Naime, ta je djevojka u našoj vezi počinila pobačaj. Tek sam naknadno saznao da postoji post abortivni stresni poremećaj kojeg ima i muškarac, a ne samo žena koja je abortirala. Ja sam to imao, ali nisam to znao. Ja sam upao u to, uključujući tjelesnu ovisnost o odnosima, duševnu ovisnost o njezinoj ljubavi jer sam tražio njezinu, a ne Božju ljubav – i sve to nisam imao. Vrlo je lako onda ostati suh, napušten, sa svim vratima zatvorenim, pred zidom.

Naknadno sam gledao jedan film o abortusu gdje me se dojmio dio gdje je netko rekao kako nije ispravno reći: “moje tijelo moj izbor nego NAŠA tijela, moj izbor. Jer nije to samo jedno tijelo, ono dijete koje žena nosi u sebi nije njezina treća noga nego druga osoba koju žena nosi, to su NAŠA tijela.

Jeste li prevladali bol od pobačaja?

Nisam.

Kao naknadu, odlučili ste se zbog toga sami izboriti za nerođene? Može Vas se susresti kako molite za nerođene pred ulazom u Riječku bolnicu gdje ste se uključili u inicijativu „40 dana za život“.

Jesam, i za mene je to bilo veliko olakšanje, mogu reći da mi je to skinulo kamen s duše. Ja sam tek nakon dvadeset godina shvatio zapravo što se meni tada dogodilo, što je meni zapravo i odlučio sam se ispovjediti. Tada mi je pao kamen sa srca.  Primio sam i sakramente u Crkvi. Kršten sam u odrasloj dobi, u tridesetoj godini.

Kako ste se obratili?

Prihvaćanje vjere za mene je bilo nešto sasvim novo. Gledao sam u svojoj sobi  na TV-u prijenos posjeta, sada svetog pape Ivana Pavla II Hrvatsko,  mislio sam u sebi ovako: „što li će sada ova budala reći“, a on je tada strogim glasom rekao „Mir!“. Kad je izrekao tu riječ ja sam tjelesno osjetio jednu toplinu, nježnost, oslobođenje, to se proširilo po cijelom mom tijelu, po cijeloj duši… Moja prva misao kad je izrekao tu riječ je bila da se želim krstiti u Crkvi. To je u meni sazrijevalo pet godina, potom sam se krstio i srcem, umom i tijelom sam zavolio Boga.

 

 

 

 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja