Svjetiljka u noći naziv je emisije koju uređuje i vodi naš dugogodišnji suradnik i rektor karlovačkog Nacionalnog svetišta svetog Josipa, mons. Antun Sente, ml. Prigodom 23. rođendana našeg radija razgovarali smo s mons. Senteom i zamolili ga da se prisjeti svojih početaka na Hrvatskome katoličkom radiju.

Iz emisije u emisiju dobivao sam na poklon svijeće koje se slušatelje podsjećale na emisiju Svjetiljka u noći, a bile su različitih boja i oblika

“Različiti formati emisije obilježili su 21. godinu njezinog postojanja na frekvencijama HKR-a. Jedino što je ostalo stalno je kontakt dimenzija emisije kojoj je uvijek prethodio moj uvod u obliku razmišljanja ili nagovora. Ja kao svećenik želim osluškivati ljude, komentirati njihova mišljenja i usmjeravati ih prema kršćanskim načelima.”

Ovaj suradnik našeg radija posebno je ponosan na činjenicu kako se nikada nije dogodilo da nije bilo poziva u emisijama, lijepih riječi ili pohvale. Prema njegovim riječima, učestalo se događalo to da nisu sve pozive mogli ni primiti u zadanom vremenskom okviru.

“Bilo je više naznaka koje su kroz godine ukazivale na veliku slušanost emisije. Sjećam se da sam prije u studiju palio svijeću, uz veliki oprez i dopuštenje dežurnih tehničara, a to se moglo čuti i preko mikrofona. Jednom prilikom sam u eter komentirao kako sam ostao bez šibica. Već u sljedećoj emisiji dočekao me paket šibica, a to darivanje nije stalo na tome. Iz emisije u emisiju dobivao sam na poklon svijeće koje se slušatelje podsjećale na emisiju Svjetiljka u noći, a bile su različitih boja i oblika.”

330. obljetnica proglašenja svetog Josipa zaštitnikom Hrvatske / Foto: Dinko Kafotka Neskusil

Bliskost koju su slušatelji gajili prema rektoru Nacionalnog svetišta svetog Josipa imala je različite oblike. Uz lampaše, svijeće i druge predmete koje je mons. Sente redovito primao, u vrijeme kada internet nije bio glavno sredstvo komunikacije, na adresu HKR-a pristizala su i pisma iz svih dijelova Hrvatske.

Razgovarali smo o stvarima koje nas raduju, tište, stavljaju osmijeh na lice, oblikuju i jačaju. Koliko je samo šlagvorta bilo…

“Posjedujem nekoliko registara sačuvanih pisama slušatelja. Katkad nisam ni fizički mogao pročitati sva pisma koja su pristizala pa sam u pomoć pozvao i nekolicinu mladih koji su mi pomagali. Čak su i mladi studenti raspravljali o temama koje su bile dio moje emisije.”

Anegdota koja je voditelju emisije Svjetiljka u noći jedna od najdražih odnosi se na suradnju s dežurnim tehničarima koji su se “nekada prije znali trgati da surađuju s njim na emisiji.”

“Razlog je vrlo jednostavan, a ja bih postupio jednako na njihovom mjestu. Kao pokloni u emisiju su dolazile razne slastice i mesne prerađevine. Bilo je tu kolača, torti, kobasica, čvaraka… Ako sam u emisiji spomenuo da smo gladni ili da bismo rado nešto pojeli. Već sljedeći put dočekao bi nas paket hrane s posvetom.”

Osim kontakata koje je vlč. Sente imao s ljudima tijekom emisije ili pisanim putem, mila su mu sjećanja za koja je odgovorna emisija, a dogodila su se u privatnoj dimenziji života – izvan radijskog etera.

“Mnogo tema provukao sam sa slušateljima kroz emisije, naše razgovore i tumačenja vjerskih tema i drugih pitanja o životu. Razgovarali smo o stvarima koje nas raduju, tište, stavljaju osmijeh na lice, oblikuju i jačaju. Koliko je samo šlagvorta bilo… Moram spomenuti učiteljicu Ivanu Pavlović iz Nove Gradiške i autoricu devet zbirki pjesama. U to vrijeme emitiranja emisije nismo mogli imati uvid tko nas zove. A ta je profesorica svaki put kad bih ja odredio temu uspjela nazvati prva i izrecitirati pjesmu iz svoje zbirke o toj temi. Na poklon sam primio sve njezine zbirke pjesama te sam pronašao nekoliko koje su posvećene emisiji Svjetiljka u noći. Gospođu sam posjetio i bili smo u kontaktu. Nažalost, tijekom mojeg studija u Rimu ona je preminula. Ljubomorno i danas čuvam njezine zbirke pjesama.”

Prečasni Matija Pavlaković i monsinjor Antun Sente / Foto: Dinko Kafotka Neskusil

Dozu sentimentalnosti mons. Sente osjeća i prema prostoru na zagrebačkoj Šalati koji je godinama bio dom HKR-u. Istaknuo je kako mu je zanimljivo bilo promatrati mladiće koji su bili zaduženi za tehničku realizaciju emisije. Katkada bi tim mladićima društvo pravile kolegice, a s vremenom su se iz tih večernjih i noćnih druženja uz emisiju rodile simpatije, ljubavi pa i brakovi. Rekao je da su ti prostori posebni ne samo zbog mnogih noći koje je probdio zbog emisije, već i zbog činjenice da je u tim prostorima proveo svoje srednjoškolske i sjemenišne dane.

Moja mama primjer je osobe koja živi s tim radijom, ima 86 godina i poznaje svakog voditelja po imenu i glasu.

“Sve što sam doživio rezultat je kontakta s ljudima. Radijski mikrofon je moćno sredstvo preko kojeg se može učiniti mnogo dobra. To pretpostavlja izazove, neizvjesnosti i pripreme. Moje je iskustvo da su ljudi koji slušaju HKR dobrohotni i prepoznaju svaki napor i svaku dobru želju koju mi s ove s druge strane mikrofona nosimo u srcu i na usnama. Moja mama primjer je osobe koja živi s tim radijom, ima 86 godina i poznaje svakog voditelja po imenu i glasu. Zamislite samo koliko ima drugih slušatelja koji su sami ili usamljeni, a HKR im predstavlja vrata u informativni, kulturni, glazbeni i vjernički život. Rad u eteru omiljenog mi radija godinama me obogaćuje, oplemenjuje i tjera da rastem kao svećenik – duhovno, teološki i psihički. Tu se krije moja poruka mladim svećenicima i mladim laicima. Neka vas ne bude strah rada u medijima, jer sve možete okrenuti u svoju korist i učiniti sredstvom naviještanja Božje riječi.”