Svake godine na blagdan svetih Fabijana i Sebastijana splitski pravnik i publicist Marlon Macanović slavi svoj novi rođendan. Naime, prošlo je više od trideset godina od teške prometne nesreće u kojoj je na njega naletio kamion. Bog ga je na čudesan način izbavio od sigurne smrti. Svoje svjedočanstvo o tome podijelio je na društvenim mrežama, a mi ga prenosimo u cijelosti.
Na blagdan Sv. Fabijana i Sebastijana, 20. siječnja 1989. (sa nepunih 14,5 godina – osmi razred osnovne škole) preživio sam stravičnu prometnu nesreću blizu moje kuće, odnosno na današnjoj brzoj cesti točno preko puta benzinske crpke na ulazu u Split (predio Smokovik). Istu je prouzrokovao pijani vozač kamiona jedne komunalne tvrtke. Nakon što me kamion udario, odbacio me je, te sam letio 5 metara i pao s ceste u provaliju duboku 3 metra, a kamion je pao na mene i poklopio me!!! Samo da znate, ja nisam osjetio uopće udarac jer mi je zbog tzv. tupe boli mozak odmah otkazao. Ovo su mi naknadno rekli svjedoci, inače moji prijatelji iz djetinjstva.
Kažu da mi je kamion stajao na nogama, a da mi je glava ostala između kola !!! Srećom da je ta vrsta Mercedesa imala aluminijsku bočnu stranicu jer da je bila željezna, prepilao bi me trenutno na pola…Uglavnom, mrtav sam bio…
Na što želim ukazati – na to da čovjek mora uvijek biti spreman na susret s Gospodinom i da je bitno čestito živjeti jer ne znamo kada nam je kucnuo čas!
Pazite dalje – nisu me mogli izvući ispod kamiona i gotovo je bilo..ni ekipa iz vozila Hitne pomoći koje je ubrzo došlo nije mi mogla pomoći već su samo nemoćno stajali i gledali…
Ali, nakon par minuta je “naletjela” auto dizalica iz smjera Solina koju su pozvali da dođe u splitsko brodogradilište dignuti neki teški teret i zamolili su je da stane i da me izvuku ispod kamiona. Dakako, Bog je htio da baš tada naiđe, a ne npr. petnaestak minuta prije ili poslije!!!
No, uz to, nebeski Spasitelj, naš Gospodin Isus Krist, htio je da toga petka u splitskoj bolnici bude dežuran moj ovozemni spasitelj, (nažalost danas pokojni) prim. dr. Ante Dragnić, vrhunski kirurg, tadašnji šef traumatologije.
Iako mu je bilo rečeno kada me dovezlo vozilo Hitne pomoći: “Doktore mali je već umro”, on me nastavio reanimirati i operacija je mogla početi. Trajala je 7 sati. Uz njega, operirali su me njegove kolege, svi odreda moji ovozemni spasitelji:
1) Dr. Miroslav Kukoč, abdominalni kirurg (nažalost danas pokojni)
2) Dr. Željko Kljaković, ortoped (nažalost danas pokojni)
3) Dr. Svjetlana Surjan, anesteziolog (nažalost danas pokojna)
4) Dr. Emilio Franković, anesteziolog (živ hvala Bogu!).
KRAJNJI REZIME:
Naime, tri tjedna sam bio u smrtnoj opasnosti, a slomio sam kosti na svakom dijelu tijela osim kostiju lijeve noge i desne ruke, te sam bio u bolnici 75 dana (od 20.1. – 5.4.). Pritom sam imao višestruke operacije kao i plastičnu operaciju, a tri puta su mi mislili amputirati potkoljenicu desne noge (hvala Bogu spasili su mi je!) Doktori su me dolazili gledati od svuda i nisu mogli vjerovati da sam preživio takvu višestruku traumu uz dva doživljena šoka – traumatski – zbog lomova nekoliko desetaka kostiju i hemoragijski (zbog gubitka kompletne krvi).
Po izlasku iz bolnice bio sam 3 mjeseca u Biokovci na rehabilitaciji. U kolicima sam bio do konca srpnja sam kada sam prešao na štake, da bi tek koncem kolovoza (sedam mjeseci nakon nesreće) pomalo počeo hodati.
Sredinom rujna (išao sam na zadnju operaciju vaditi “preostale šarafe i žice iz kostiju) upisao iz zahvalnosti srednju Zdravstvenu školu u Splitu. Nakon srednje škole, nisam upisao medicinu jer mi je preteško gledati tuđu patnju. Završio sam pravo jer i s time mogu pomagati ljudima.
ZAKLJUČNO:
Ovaj (malo poduži) tekst sam napisao kao nevjerojatno svjedočanstvo Božje ljubavi, milosrđa i dobrote! Beskrajno hvala dragom BOGU koji mi je po služenju spomenutih doktora i ostalog medicinskog osoblja podario novi život !!! Molim vas pomolite se za njihove plemenite duše i za dr. Emilija Frankovića! Zahvaljujem svima i trajno molim za sve osoblje KBC-a Split koje se skrbilo za mene. Zahvaljujem i mojim sužupljanima iz župe Sv. Spasa na čelu s don Anđelkom Dukićem koji su trajno tada molili za mene! Molim sve koji ovo čitaju da se pomole za moju obitelj (četvero djece, suprugu i mene samoga) koja mi je poseban Božji dar.
Također su tu i moji dragi kumovi, prijatelji, te braća iz molitvene zajednice – katoličke prelature Opus Dei! Zahvaljujući svima vama to sam što jesam. Nastavljam služiti kao jednostavan radnik u vinogradu Gospodnjem, a sve na veću slavu Božju i na korist mom ljubljenom hrvatskom narodu i Domovini. Dok iščekujem novi, 30. rođendan, poručujem:
BO G V A S S V E B L A G O S L O V I O +