Svi smo pozvani oprostiti ljudima, bez obzira jesu li nam se iskreno ispričali ili ne (ili čak ako se nisu uopće ispričali). Kada nas netko povrijedi, jedna iskrena isprika može puno toga učiniti. Brže rastapa naša tvrda srca i pomaže nam lakše oprostiti drugoj osobi. Međutim, kada je na nama red za traženje oprosta, često znamo biti vrlo tvrdoglavi i biti zaslužni za “lošu”, odnosno neiskrenu ispriku – ispriku koju ne bismo tako lako prihvatili da su uloge obrnute. Dakle, kako se iskreno ispričati drugoj osobi? Što ne činiti kada se želimo ispričati? Evo popisa koji donosi Life Teen:

“Žao mi je, ali...”

Autorica Caitlin Sica tvrdi kako je provela anketu na Instagramu gdje je upitala pratitelje što smatraju lošom isprikom. Istaknula je kako većina ispitanika je naglasilo kako je dodavanje “ali”, nakon isprike velika pogreška. Primjerice:

Žao mi je, ali ti si započeo. 
Žao mi je, ali da nisi tako govorio, ne bih tako reagirao. 
Žao mi je, ali imam loš dan. 

Kada nadodamo “ali” na našu ispriku, nalazimo izlike za naše ponašanje i nesvjesno krivimo druge, možda čak i samu osobu kojoj se ispričavamo. Bitan korak u ispričavanju i traženju oprosta je preuzimanje odgovornosti za svoja djela.

“Naravno da nisam namjerno”

Ovo nije tako očito, ako osoba traži ispriku od tebe. Sica se spominje djetinjstva kada bi slučajno udarila sestru u nekoj igri te bi joj majka uvijek rekla da se mora ispričati. S jedne strane, očito je bilo da joj nije bila namjera kroz igru povrijediti sestru, no i dalje ju je povrijedila. Majka joj je naglasila kako je važno priznati da smo drugu osobu povrijedili. Nije samo pitanje fizička povreda, već i svijest da naše riječi, ili način na koji ih izgovaramo, mogu jednako boljeti. Sica navodi kako i sama zna biti vrlo sarkastična te time povrijediti druge, no da isprika “Naravno da sam bila sarkastična”, ne popravlja odnos, ni priznaje da je njen ton negativno utjecao na drugog. Stoga predlaže nešto poput: Žao mi je što su moje riječi i ton bile uvredljive. Pokušavala sam biti sarkastična, ali vidim da sam pretjerala”.

Pasivno-agresivna isprika

Ovo se događa kada izgovaramo riječi koja druga osoba želi čuti, ali sve ostalo o nama komunicira kako nam nije previše stalo niti da nam je zapravo žao. Primjerice, kada uz ispriku slegnemo ramenima i izbjegavamo gledati osobu.

“Žao mi je što se tako osjećaš/Što si povrijeđen/a”

Osjećaji su subjektivni i ne treba se ispričavati na račun tuđih osjećaja. Čak i ako mislite da druga osoba pretjeruje, svatko na drugačiji način doživljava stvari. Ono što bi trebalo biti bitno je da ste drugoga povrijedili. Isprike poput “Žao mi je što sam napravio da se tako osjećaš”, “Nisam htio povrijediti tvoje osjećaje”, uključuju ključnu riječ “ti”. Kada tražimo oprost, ispričavamo se osobi, a ne osjećaju.

Pomirenje i oprost bitne su za svaki odnos pa tako i u našem odnosu s Bogom. Nije uvijek lako priznati vlastite nedostatke ili priznati da su naše riječi i djela drugoga povrijedili (čak i ako nismo namjerno). Ponekad je potrebna hrabrost. Isto tako, opraštati drugome ponekad je bolno i izazovno. Ipak, naš Bog nam oprašta te nas poziva da isto tako činimo drugima.