Jeste li primili neku čestitku za Božić?

Ne mislim na one virtualne koje šaljemo WhatsAppom ili SMS-om, nego na one koje pronađemo u sandučiću. One koje uzmemo u ruke, malo dulje zadržimo pogled na njima i možda ih stavimo na vidljivo mjesto, kao podsjetnik da je netko mislio baš na nas. Ja ih još uvijek šaljem. Priznajem, ne onoliko kao nekada, ali ne odustajem. Ove godine poslala sam nekoliko, a jednu sam ostavila sebi. Zašto?

Zato što već dugo nisam vidjela ljepšu čestitku.

Prikazuje anđela, kuglice su nacrtane, nekoliko srca, a na njoj piše SRETAN BOŽIĆ. I sada, dok ovo dijelim s vama, držim tu čestitku u rukama i divim joj se.

Jednostavna je, bez mane.

U toj jednostavnosti ima nešto snažno. Netko bi možda rekao da srca nisu sva savršeno pravilna, da su se šljokice malo razlile, da je boja pobjegla izvan okvira ili da su slova neravna. Ne znam, ali mislim da bi onaj tko tako razmišlja treba na kontrolu vida.

Čestitka je prava mala umjetnost – kao i svaka rukom rađena čestitka. Nije ju napravio tiskarski stroj, nego ruka. U ovom slučaju dječja ruka. Ruka dječaka koji ima 7 godina i boluje od spinalne mišićne atrofije (SMA). Ako ne znate što je to – riječ je o rijetkoj genetskoj bolesti koja pogađa živce koji kontroliraju mišiće i narušava motoričke funkcije.

Neki oboljeli ne mogu sjediti ni hodati. Pojedini imaju poteškoće s disanjem, hranjenjem i obavljanjem svakodnevnih zadataka. Spinalna mišićna atrofija pogađa bebe, djecu, tinejdžere i odrasle, a svatko bolest doživljava drugačije. Međutim, ne utječe na sposobnost učenja. I to je ono važno što želim istaknuti – i podsjetiti nas da ne podcjenjujemo sposobnosti djece koja imaju teškoće ili boluju od neizlječivih bolesti.

Imam osjećaj da ih više ograničavamo mi – društvo u kojem žive – nego njihova tijela i dijagnoze.

Kao da često unaprijed odlučimo što netko može, a što ne može, bez da mu uopće damo priliku. Kao da nas tuđa različitost plaši jer nas podsjeća da nismo svi isti, i nismo svi jaki na isti način.

Kao volonterka udruge Kolibrići sudjelovala sam u kreativnim radionicama na kojima smo izrađivali razne ukrase. Bilo je više termina kako bismo svi mogli sudjelovati. Tako nismo odmah vidjeli što je tko radio, već tek na kraju, kada je sve bilo gotovo i kada smo ukrase ponudili na jednom sajmu kako bismo prikupili priloge za pomoć djeci.

Gledala sam te ukrase izložene na stolu i pomislila… Bože, pa ovo su mala umjetnička djela. I nije to bila samo estetska ljepota, nego ljepota truda, strpljenja, želje da se nešto stvori i podijeli s drugima.

Foto: Vlatka Bakran Burić

Jedan ukras za bor, koji je oslikao dječak Mak – također član udruge Kolibrići, pravi je unikat i poklonila sam ga prijateljici za Božić. Jednog anđelčića od vune poklonila sam drugoj prijateljici, a jedan je krasio naš bor. Ti ukrasi nisu samo dekoracija, nego poruka – tiha, ali snažna.

Jedan dječak Mate koji komunicira pogledom koristeći komunikator, poslao mi je poruku.

Poruku koja me podsjetila koliko mi, koji govorimo bez prepreka, često govorimo previše, a kažemo premalo.

Kad sam malo više razmišljala o svemu, ponovno mi se javila misao kako kao društvo često ograničavamo one koji se samo izražavaju na drugačiji način od nas. I kako su mnogi zbog toga nevidljivi. A zašto? Opet zbog nas. Zbog nas koji ne trebamo komunikator da bismo nešto rekli, nego govorimo čim otvorimo usta. Često govorimo i nebitno, i ružno, i bez ljubavi… ma znamo i sami.

Mate govori ono što je bitno. Ulaže dodatni napor kako bi se izrazio. Možda baš zato njegove riječi imaju veću težinu. U tom primjeru prepoznajem ono jako važno, a to je da nije važno koliko govorimo, nego koliko ljubavi ima u onome što izgovorimo i učinimo.

Božić nas podsjeća da je Bog došao u svijet tiho, u skromnosti, bez savršenih okvira i “ravnih linija”. Došao je kao dijete. Upravo ondje gdje ga mnogi nebi tražili. I možda baš zato ove čestitke i ukrasi nose u sebi nešto duboko – podsjetnik da vrijednost ne mjerimo snagom tijela, nego snagom duha.

Želim živjeti u svijetu u kojem nemamo tako niska očekivanja od osoba s invaliditetom.

U svijetu u kojem se više poštujemo.

U kojem više slušamo.

U kojem se vidimo.

I u kojem, barem malo više trudimo se gledati jedni druge onako kako nas gleda Bog – s ljubavlju, strpljenjem i vjerom da svatko od nas ima dar koji ovaj svijet treba.