Josephine Bakita Lokeris svoju je potresnu životnu priču ispričala za Katolički tjednik, a mi je prenosimo u cijelosti.

Zovem se Josephine Bakita Lokeris. Imam 20 godina i dolazim iz Acherera. Danas živim sa svojim najmlađim bratom Andrewom, dječakom za čiji sam se život borila još dok sam i sama bila dijete.

Svoga oca nikada nisam upoznala. Umro je prije nego što sam se rodila. Moja se majka, prema običajima našega kraja, udala za brata moga oca. Njezin život bio je težak, ali za mene ona je bila sve – sigurnost, toplina i dom. Dok je bila živa, znala sam da nisam sama…

Majka je umrla…

U školu sam išla do svoje trinaeste godine. Kao i druga djeca, sanjala sam o boljoj budućnosti. No, tada je došao dan koji je sve prekinuo – moja majka je umrla. S njezinom smrću nestalo je i moje djetinjstvo.

Ostala sam sama s malim bratom. Ljudi su govorili kako on neće preživjeti. Govorili su da ga treba ostaviti. Zapravo, presudili su da treba umrijeti. Tada sam, unatoč strahu, rekla samo jedno: „Ako ga vi ne želite, ja ću se brinuti za njega. Samo želim da moj brat živi.“

Govorili su da ga treba ostaviti

Nakon majčine smrti otišla sam u Moroto tražeći pomoć. Nosila sam brata i nosila sam bol. Nitko iz obitelji nije učinio ništa. Andrew je bio slab, nije jeo, a ja sam se svake noći bojala hoće li dočekati jutro. U toj tišini najviše me boljelo to što više nisam imala majku kojoj bih mogla zaplakati u krilu.

Tračak nade

Pomoć je došla preko mog rođaka Josepha Alepera. Zajedno smo došli k sestrama Majke Terezije koje su u Morotu imale sirotište. Željele su nam pomoći, ali morali smo čekati dopuštenje policije jer smo oboje bili maloljetni. U prihvatilištu sam se gotovo godinu dana brinula za brata. Bila sam dijete koje je moralo postati majka.

Bila sam dijete koje je moralo postati majka

Rekli su mi kako se Andrew oporavio te da se moramo vratiti kući. No, kod kuće je ponovno oslabio. Tada sam imala samo 17 godina. U srcu sam nosila umor, tugu i veliku čežnju za majkom. Bila sam uglavnom sama. Samo je moja sestra ponekad dolazila.

Kasnije sam se vratila u centar i završila školu krojenja. Rečeno mi je kako ću dobiti šivaći stroj i započeti novi život, ali dobila sam samo potvrdu.

Novi početak

Ipak, nisam odustala. Kroz misiju Gospa Fatimska – Nawanatau (gdje djeluje misionar don Jakoslav Banić, op.) dobila sam priliku otići u Kampalu i završiti tečaj za kućanice. Bio je to moj novi početak.

Danas mogu reći kako je moj život mirniji nego prije. Strah koji me godinama pratio polako je nestao. Bog je postao moja snaga onda kada nisam imala nikoga. U vjeri sam pronašla svjetlo koje me i danas vodi.

Kad pogledam svog brata, znam da se svaka borba isplatila

Moj brat Andrew je živ. Zdrav je. Raste. Kada ga pogledam, znam da se svaka borba isplatila.

Svima koji imaju mnogo, a ipak nisu zatvorili svoje srce, želim reći samo jedno: hvala.

Možda ne znate čija ste nada bili, ali ste promijenili nečiji život. U tišini svoga srca molim za vas da vam Bog uzvrati onako kako ste vi darivali mene – blizinom, mirom i nadom.