Budi dio naše mreže

"Jednog ćemo dana ponovo pronaći ove maske..."

"Vratit ćemo ih u kutiju kako bi bile dio prošlosti. No na trenutak smo ponovo bili ovdje", piše Laura Kelly Fanucci, autorica i kolumnistica za Catholic News Service, koja promišlja o tome kako ćemo gledati na ovo vrijeme pandemije u budućnosti. Svoje je misli podijelila na Instagramu te ih prenosimo u cijelosti.

/ ps

Jednog ćemo dana ponovo pronaći ove maske. Zakopane u nekoj kutiji u podrumu ili nagurane u ormaru. Izvući ćemo ih, razmišljajući u čudu kako smo ih nekoć nosili i svađali se oko njih. 

Ponovo ćemo ih navući na svoja lica, rastežući elastiku oko svojih ušiju, a tkanina će visjeti od starosti. Nismo ih nosili sto godina, iako nam se sada tako čini. Nisu nam uvijek bili potrebne, iako smo se nekoć bojali da će zauvijek biti. 

“Sjećaš li se ovoga?”, upitat ćemo.

Gledat ćemo se, pola naših lica prekriveno, skrivajući smješak (ili namršteno lice, uvijek je bilo teško primijetiti što skrivamo). Možda ćemo unići u sobu kako bismo prepali svoga supružnika ili zbunili naše dijete u drugoj sobi, dijete koje se nije ni rodilo kada se svijet raspao. Nasmijat ćemo se njihovom zbunjenom licu dok nas pitaju “Gdje si to našao?”, te ćemo skinuti masku. “Sjećaš li se ovoga?”, upitat ćemo. Sjećaš se kakav je to bio neobičan osjećaj pun tuge? Sjećaš se kako smo se znali oko njih svađati kao što se znamo oko mnogočega svađati?

No sjećaš li se i te solidarnosti? Tih liječnika i medicinskih sestara umornih očiju, naše društvene mreže ispunjenje njihovim junačkim licima. 

“Sjećate li se njih?”, reći ćemo. Sjećate li se zgražanja i tuge i ljutnje i gubitke, toliko gubitaka, svih osam bilijuna ljudi koji pate zbog nečega, bilo to nešto maleno ili veliko. No sjećate li se i dobrote, ljubaznosti i žrtve i velikodušnosti i ljubavi, sve ono istinsko što nije bilo zgaženo. 

Kopat ćemo po slojevima sjećanja, prosijati mulj današnjeg normalnog života koji se naslagao na pukotine koje su nastale kada smo se slomili, ali i otvorili. 

Udahnut ćemo i ispuniti pluća zrakom, oslobođeni straha koji nas je nekoć razdvajao. 

Ako ostanemo u tom trenutku, okrenut ćemo glavu prema najbližem prozoru jer žudimo za perspektivom. Trepćemo gledajući jarko sunce, učinit ćemo ono što smo obećali. 

Pamtit ćemo koliko je bilo teško, koliko je bilo teško tugovati, koliko je neumoljivo bilo biti odvojen jedan od drugih toliko vremena. Udahnut ćemo i ispuniti pluća zrakom, oslobođeni straha koji nas je nekoć razdvajao. 

Dok škiljimo prema suncu, na trenutak ćemo vidjeti one ljude koji smo bili i koji bismo i dalje bili – da nije bilo ovih maski. 

Vratit ćemo ih u kutiju kako bi bile dio prošlosti. No na trenutak smo ponovo bili ovdje. 

Koje olakšanje, reći ćemo s blagom jezom, da se možemo prisjetiti kako je uvijek postojala jedna druga strana. 

 

 

View this post on Instagram

 

One day we’ll find these masks again. Buried in a basement box or stuffed in a closet. We’ll pull them out, marveling at how we wore them, how we fought over them. We’ll slip them on again, elastic gaping at the ears, pleated folds falling loosely from time. Because we won’t have worn them forever, though it seems like it now. We won’t have needed them always, though we once feared we might. We’ll look at ourselves, half our face hidden, smile smothered (or frown covered, it was always hard to tell what we were hiding). Maybe we’ll pop around the corner to startle our spouse or confuse a child in the next room, one who wasn’t born yet when the world fell apart. We’ll laugh at their baffled face—“where did you find that?!”—and we’ll tug it off to toss their way. “Remember these?” we’ll say. Remember how strange they felt, sad and stark? Remember how we argued over them as we argue over so much? But remember how it felt to slip on solidarity? The doctors & nurses with exhausted eyes, our feeds full of their heroic haunted faces, lifesavers we all leaned on. Remember then? We’ll say. Remember the devastation & sorrow & anger & the losses—millions of losses, all eight billion of us suffering something, small in the wider scope or devastating in everything. But remember goodness too, the kindness & sacrifice & generosity & love—all of it true & none of it trampled. We’ll reach through layers of memory, the sifting silt of now-normal life settled over the cracks & crevasses of what broke us open. If we linger with the moment, we’ll turn our heads to the nearest window, because perspective is what we crave. Blinking in bright sun, we will do what we promised. We will hold the memory of how hard it was, how heavy to grieve, how unrelenting to be isolated from each other for so long. We will draw in a long clear breath, healthy & full, free from fear that once kept us apart. As we blink into the sun, we will catch a glimpse of the people we were & might have stayed—if not for the masks. We’ll put them in a box to haul away: ancient history. But for a moment, we will be back here again. What relief, we will shudder, to remember there was always an other side.

A post shared by Laura Kelly Fanucci (@thismessygrace) on

 

Ključne riječi:
koronavirus maska pandemija

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja