Katolička evangelizacijska skupina Duhovni kutak na svom YouTube kanalu u jednoj od najnovijih objava donosi razgovor s uršulinkom s. Pijom, volonterkom u bolnici Bistra specijaliziranoj za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri. Priča je to koja nam otvara oči za stvarnosti pored kojih prolazimo često ne primjećujući tuđu napuštenost i patnju.

S. Pia svjedoči kako je na ovo mjesto došla u sklopu formacije na drugoj godini novicijata kada prolaze dva mjeseca apostolskog iskustva. Pritom su jedan mjesec aktivne u nekom od apostolata svoje provincije, a drugi mjesec staža odlaze u nešto izvan zadanih okvira. Tada je moguće uvidjeti šire potrebe našeg društva i domovine, proširiti vidike, doživjeti neke nove stvarnosti i suočiti se s mnogo nepoznatoga. „Onako, radi sebe… da stekneš iskustvo koje će zapravo tebe obogatiti“, pojašnjava s. Pia uvodeći u ovu dirljivu priču:

Prva tri dana mi je bio jako veliki šok. Mislila sam, dok sam razgovarala sa svojom provincijalkom, da ću doći u centar za djecu s poteškoćama. Nisam mislila da je to ovaj tip centra.

Kad sam došla ovdje i vidjela da piše ‘bolnica za kronično bolesne’, rekla sam: ‘Isuse, ti vodiš, izvoli!’ Gospodin Tomislav me proveo kroz cijelu zgradu i objasnio mi gdje bih se angažirala kao volonter. Bilo mi je jako teško prva tri dana suočiti se, vidjeti svu tu djecu koja pate od dijagnoza koje ne znam ni izgovoriti.  

Drugi dan sam došla u kapelu i stavila izbor pred sebe: ‘Pia, možeš gledati u sebe i gledati kako ti je teško, kako si slaba i nemoćna, kako je ovoj djeci potrebna samo ljubav i radost ili možeš učini ono što se još uvijek da napraviti, a to je pružiti tu ljubav djeci i biti tu za njih.’

 Jer ono što me najviše šokiralo, čak i kad sam se već susrela s djecom i njihovim patnjama, bila je činjenica da su mnogi od njih napušteni od svojih roditelja, da su roditelji potpuno digli ruke. Ta činjenica da nitko ne dolazi da ih posjeti, da nitko ne dolazi jer ih voli i želi ih vidjeti dovela mi je mnogo toga u pitanje. Ipak, vidim da je to ogroman poticaj od Boga da se otvorim za Njegovu ljubav, da On stvarno može djelovati.

Kad sam drugi dan došla na intenzivnu među malu djecu znala sam samo prići i pozdraviti ih; ta radost na djeci i njihov osmijeh je nešto neopisivo. Mislila sam to je jedno dijete, pa sam prišla drugom djetetu, pa trećem, pa petom, pa ih izvedeš u šetnju i vidiš koliko je malo potrebno.

Prije no što sam uopće došla na staž počela sam moliti za sve one koje će mi Bog staviti na put, za osoblje, za sestre, za sve sam molila unaprijed, a kad sam došla ovdje, vidjela svu tu dječicu i čula određene slučajeve, počela sam intenzivno moliti za njihove roditelje.

S jedne strane mogu razumjeti da nije jednostavno suočiti se s činjenicom da dijete ima takvu dijagnozu, no s druge strane još uvijek je moguće darovati ljubav, jer to je ono što njima treba. Njima ne treba nešto posebno. Mi mladi, pa i volonteri koji tu dođu, imamo često herojski stav; ‘ja ću sad napraviti nešto veliko’, a zapravo trebaš biti tu i to je to.