Uvijek se prvo iznutra pripremim za novi dan.

I možda ovaj dan neće biti ugodan i proći glatko, ali ja ću ga proslaviti kao da je najbolji dan koji sam ikada imala. Zato mi je jako važna jutarnja molitva i zahvalnost za novi dan. 

U šali mi prijatelji znaju reći da sam jedina koja se uvijek veseli ponedjeljku. Ponekad se šalim pa kažem da ću osmisliti kampanju „Vratimo dostojanstvo ponedjeljku!“ kako bismo potaknuli ljude da zavole ponedjeljak kao što vole petak.

Mislim da onoga trenutka kada otvorenog srca krećemo u novi dan, s veseljem i nekom vrstom dječjeg uzbuđenja – iako znamo da će biti naporan i izazovan, ali kada se ujutro prvo razveslimo što smo budni i živi – cijeli dan dobiva drugi smisao.

Kada novi dan prihvaćamo s radošću – to više nije ‘samo’ još jedan dan – nego novi dar!

Zato ja nemam problema s ponedjeljkom. A ponekad za dodatni poticaj samoj sebi – kada znam da će mi dan biti malo teži jer me čeka dosta obaveza, obučem šarene čarape ili neke u živoj boji ili sa zabavnim uzorkom. Pa kada mi dođe misao da mi je teško ili osjetim da sam umorna, pogledam svoja stopala i zahvalim Bogu što mogu hodati i razveselim se mojim šarenim čarapama pa mi je to i podsjetnik da napravim korak više (iako je teško) i malu molitvicu pošaljem iz srca prema nebu…

Na taj način i oni dani koji su teži od drugih, u isto vrijeme mogu biti i sveti i radosni ako se iznutra odlučimo za zahvalnost, vjeru i radost. 

A čarape su moj saveznik.

Dok ih oblačim, kažem Bogu da veselo krećem u novi dan i neka vodi moje korake. Jer znam da sama lako zalutam, ali s Njim – svaki korak ima smisao.