Ines Grbić je diplomirana politologinja, a radi kao tajnica Tiskovnog ureda Zadarske nadbiskupije od 2002. godine, gdje je zadužena kako za medijsko praćenje događanja tako i za kontakt s medijima te za različita kulturna događanja. Urednica je i vjerske emisije na Radio Zadru, a uredila je i nekoliko knjiga u izdanju Zadarske nadbiskupije. Grbić je nedavno primila nagradu Hrvatskog društva katoličkog novinara za zauzeto i prepoznatljivo novinarsko djelovanje u različitim katoličkim glasilima te promicanje suradnje na području medija.

Poštovana kolegice Ines, tajnica ste Tiskovnog ureda Zadarske nadbiskupije. Što uključuju Vaše aktivnosti u sklopu Tiskovnog ureda?

Ines Grbić

U nizu aktivnosti koje obavljam, osnovno je da sam novinarka koja prati događaje u zadarskoj Crkvi. Dopisnica sam službenih nacionalnih katoličkih medija: IKA-e, HKR-a, HKM-a i Glasa Koncila. Ujedno sam i u službi glasnogovornice Zadarske nadbiskupije, kao ustanove. Veza sam između Zadarske nadbiskupije i redakcija u tzv. svjetovnim medijima. Šaljem im npr. najave događaja u Nadbiskupiji i posredujem informacije koje trebaju ili ih zanimaju: npr., nekad od mene mole savjet s kime razgovarati o nekoj temi. Vodim i tjednu vjersku emisiju na Radio Zadru.

Budući da sam djelatna i u novinarstvu i u odnosima s javnošću, koristim ovu prigodu reći da me novinarstvo puno više ispunjava. 

Smatram da je novinarstvo kreativnije, otvorenije, doživljavam ga kao posredovanje života, iskustava ljudi koji naše konzumente obogaćuju. Odnosi s javnošću pak, komunikacijsko su zastupanje određene ustanove koje je po svojim službenim priopćenjima, rekla bih, sterilnije, monotonije. Iako, i to je zahtjevno. I u tome su potrebni vještina i znanje, poznavanje funkcioniranja sustava i očekivanja, potreba javnosti – u kratkome reći bitno i kvalitetnim sadržajem odgovora ispuniti svrhu koju institucije imaju u svojoj odgovornosti prema građanima, koji ih, u konačnici, i financiraju. 

No, u novinarstvu smatram da se kuha pravi, realni život na raznim razinama, vrijedan predstavljanja slušateljima i čitateljima.          

Redovito izvještavate za Hrvatsku katoličku mrežu o aktivnostima zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, koji je ujedno i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije. Uključuje li to i dodatni posao i za Vas?

Dobro ste to primijetili, a usudim se reći da to znači i da dobro, primjetno, radim i taj segment posla. Da, to itekako uključuje dodatni posao za mene, jer nadilazi okvire mjesne Crkve i redovne aktivnosti nadbiskupa. Upućuje me na širu, nacionalnu razinu suradnje s kolegama, odgovoriti komentarom na pojave koje se događaju na razini sveopće Crkve i društva. Nadbiskup Puljić i ja i u tom dijelu njegove službe ostvarili smo dobru suradnju. Mislim da  po nastupima i očitovanjima mons. Puljića kao predsjednika HBK, Crkvu u Hrvatskoj, što njegova služba predsjednika HBK predstavlja, pokazujemo otvorenom, raspoloživom, suradničkom u davanju odgovora na pitanja koja zanimaju javnost na domovinskoj razini, a uvelike se tiču odnosa između Crkve i države.

No, ne podrazumijeva se da to mora tako otvoreno biti i ne mora izgledati tako kako mi to činimo. Ali, mnoge, pa i mene, zatvorenost i nijemost iritiraju… U konačnici, zaključanost javne ustanove koja je usmjerena građanima, kao što je Crkva vjernicima, u komunikaciji, smatram nekad i drskim držanjem. Mislim da su vremena u nedovoljnoj komunikacijskoj transparentnosti Crkve iza nas. Crkva je značajna institucija u društvu i ima obvezu očitovanja o temama koje dotiču život ljudi, povjerene im pastve. Kolege iz tzv. svjetovnih medija zahvalni su i zadovoljni da ih ne ignoriramo, da im izlazimo ususret. Dostupni smo. Uvjerili su se da ću učiniti sve da dobiju izjavu predsjednika HBK. Prvenstveno sam novinar i tim više razumijem kolege, što im znači naša otvorenost kao institucije, dobiti komentar predsjednika HBK. 

Crkva se u novinarskom praćenju svojih događaja otvorila i ide ukorak sa suvremenim zahtjevima rada u medijima.

Crkva se u novinarskom praćenju svojih događaja otvorila i ide ukorak sa suvremenim zahtjevima rada u medijima. No važno je razvijati i taj segment odnosa s javnošću, reprezentacije Crkve. Ne gušiti glas najviših predstavnika hijerarhije na traženje očitovanja o relevantnim temama.  Mons. Puljić pruža ruku medijima i na to sam nadbiskupa uvijek poticala. Svima nam nekad treba ohrabrenje za otvorenost, izloženost u nastupanju. Ljudi žele i trebaju čuti pastire koji nisu pozvani govoriti u svoje ime, nego na načelu istinoljubivosti i nauka Crkve biti glas Isusa koji ih je i posvetio za službu poučavanja. 

Dužni smo davati odgovore ljudima. Što je Crkva bez naroda?

U medijskom djelovanju u Crkvi osjećam potrebu odgovornosti hijerarhije prema narodu koja je otvorena. Dužni smo davati odgovore ljudima. Što je Crkva bez naroda? Što je i tko je svećenik, biskup, bez naroda kojemu je upućen i od kojega zapravo, u konačnici, na ovoj zemlji barem, materijalno i živi? Ne smijemo se gledati kao protivnici, neprijatelji, u smislu: na jednoj strani je Crkva sa svojim službenicima, zatvoren sustav, a na drugoj strani javnost s predumišljajem da se službenicima Crkve mediji obraćaju samo iz zlih namjera. Jedno smo tijelo, kao Crkva i narod. Za mene je svijest odgovornosti prema javnosti, koje su veliki dio i vjernici, temelj potrebe u izgradnji toga dvosmjernog odnosa – da pitanja medija u ime građana dobiju odgovor i predsjednika HBK.        

Što za Vas znači biti katolički novinar?

To znači pisati u specijaliziranom području, vjere, duhovnosti, čiji je sadržaj objavio Sin Božji, predan po tradiciji i nauku Katoličke Crkve. Kao Isusovi učenici pozvani smo njegovim duhom i srcem promatrati svijet i tumačiti pojave našeg okruženja, koje nas, zapravo, često nastoje udaljiti od Isusa kao puta, spasitelja i učitelja. Katolički novinari bi svojim djelima trebali biti kao neki alarm, podsjetnik da sve trebamo gledati u perspektivi Vječnosti.

Kako u svemu što se profesionalizira i u dugom kontinuitetu, redovito čini, postoji opasnost da to postane rutina, automatizam, mislim kako i zamka katoličkog novinarstva može biti da o Bogu samo govorimo, a da živi odnos s Njim u vlastitom životu ne provodimo. U nekim životnim situacijama, krizama, moja molitva je bila: “Ne daj, Bože, da o tebi samo pišem; daj da tebe, s tobom živim. Isuse, nemoj mi biti tekst, teorija. Budi mi život, iskustvo.”

Posao na terenu mi otkriva puno snažnih ljudi, divnih svjedočanstava koji pokazuju koliko je naš Bog živ.

To kažem i zato jer sam baš kao novinar doživjela puno snažnih susreta s tzv. malim ljudima čije sam se velike vjere i pouzdanja u Boga, u odnosu na sebe, toliko puta i posramila. Nekad znam pomisliti: “Ma di sam ja od tako živog odnosa s Isusom i svecima po molitvi”. Posao na terenu mi otkriva puno snažnih ljudi, divnih svjedočanstava koji pokazuju koliko je naš Bog živ, koliki je spasitelj i davatelj života u naizgled beznadnim situacijama ljudi, koji budu nagrađeni za svoje pouzdanje u njega. Kao katolički novinar, ne samo da druge ohrabrujem posredovanjem Božje priče, nego i sama bivam ohrabrena i podignuta u spoznavanju kako se sve čudesno Bog očituje u životima ljudi i kako prati one koji s njim bacaju mreže.          

Kako je sve krenulo?

Ines Grbić

Početak moga novinarskog puta u Crkvi neodvojiv je od blagopokojnog zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe. Bilo je to djelo čiste Providnosti. Na jednom susretu Marijine legije, čiji sam član bila, zapazio me dok sam pred sudionicima toga skupa iznosila što nam je mons. Prenđa na susretu s vodstvom Legije iz Austrije, bila sam prevoditelj s njemačkog, nadbiskup rekao. Bio je to moj prvi, nepisani tekst kojeg sam pred njim izgovorila, tada niti približno ne pomišljajući da bih kao novinar radila u Crkvi. Nakon toga pozvao me na osobni susret i ponudio mi da radim u Tiskovnom uredu Zadarske nadbiskupije. Utemeljio ga je 2002. g., na blagdan sv. Augustina, 28. kolovoza. Bio je to drugi Ured za medije jedne biskupije u Hrvatskoj, nakon onoga u Đakovu. Radili smo zapaženo i bili toliko prisutni, da su nakon nas u Zadru osnovani Tiskovni uredi u drugim hrvatskim biskupijama, na način da novinari sustavno prate život svoje mjesne Crkve.  Nadbiskup Prenđa bio me poslao i na godinu dana u Zagreb na praksu kod Ivana Miklenića, glavnog urednika Glasa Koncila. I imala sam jednogodišnju stipendiju biskupije Željezno na Katoličkoj medijskoj akademiji u Beču. Nadbiskup je od početka imao viziju mene kao  dopisnice Zadarske nadbiskupije za nacionalne katoličke medije, IKA-u, Glas Koncila i Hrvatski katolički radio.

Inače, oduvijek sam pisala, programe za školske predstave, tekstove za časopise, sudjelovala u dramskim sekcijama, recitatorskim natjecanjima. Bila sam odmalena aktivna u župama gdje sam živjela, na Boriku u Zadru i u Ninu. Studirala sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Tijekom studija pisala sam za Homo volans, časopis Matice hrvatske u kojemu mi je objavljen dugi razgovor kojeg sam imala s kardinalom Franjom Kuharićem. I sada se sjećam popodneva kada me nazvao tajnik kardinala Kuharića i rekao: “Kardinal je pristao na razgovor, imat ćete sat vremena”. A razgovarali smo 20 minuta duže od predviđenoga. 

Je li novinarstvo – poziv ili posao?

Jedno i drugo. Doživljava li netko novinarstvo i kao poziv, ovisi o pojedincu, koliko se daje u izvršavanju zadataka, koliko predano i požrtvovno taj posao živi. To se vidi i u pristupu poslu, može se i osjetiti slušajući neki prilog ili čitajući tekst – koliko se dotični novinar potrudio u posredovanju više od obične informacije, a tek emocije, ili je to bazično odradio. 

Katoličko novinarstvo je i moj način služenja Bogu, Crkvi.

Posao novinara meni predstavlja zaista i poziv. Pogotovo mi, katolički novinari u Crkvi, imamo i tu razinu odgovornosti više, jer mnogi među nama osjećaju ne samo da radimo za zemaljskog poslodavca, nego da smo u službi samoga Gospodina, da smo dužni i odgovorni samom Bogu kao glavnom poslodavcu, kojemu se i kroz naš posao želimo darovati. S tom sviješću i davanjem više od onoga redovitoga i osnovnoga u radu, naš posao biva i poziv. Ovaj posao meni je zaista sam Bog darovao, namjestio. Nisam ja niti itko sa strane prstom ljudske intervencije ili lobiranja učinili da ovo radim. Štoviše, nadbiskup Prenđa me godinu dana i čekao; trebalo mi je u početku da njegovu ponudu prihvatim, da u meni postane zrelo to da počinjem baš i raditi u Crkvi. Da ta Božja volja izrečena po nadbiskupu Prenđi bude i moja volja i želja. Katoličko novinarstvo je i moj način služenja Bogu, Crkvi, u skladu s darovanim talentima koje smo pozvani staviti u službu zajednice.  

Kolegice Ines, dobitnica ste godišnje nagrade Hrvatskog društva katoličkih novinara za zauzeto i prepoznatljivo novinarsko djelovanje u različitim katoličkim glasilima te promicanje suradnje na području medija. Što Vam ta nagrada znači?

Ines Grbić

Zahvaljujem Hrvatskom katoličkom novinarskom društvu na toj nagradi, kolegama na nominaciji i članovima Upravnog odbora toga društva koji su ove godine tako odlučili. Lijepo je kad nagrada stigne od kolega novinara, koji iz vlastitog iskustva prepoznaju vrijednost toga što radiš. Nagradu doživljavam kao priznanje za sve što sam u 18 godina novinarstva i odnosa s javnošću učinila u medijima i predstavljanju, dostupnosti Crkve svijetu, koliko je do mene. 

Za dobar učinak onoga što je u našem poslu izvanjski vidljivo treba puno izgaranja, i tjelesnog trošenja, žrtvovanja mnogih trenutaka normale.

Za dobar učinak onoga što je u našem poslu izvanjski vidljivo treba puno izgaranja, i tjelesnog trošenja, žrtvovanja mnogih trenutaka normale i oduška u svakodnevici i za blagdane koje drugi ljudi samo podrazumijevajuće žive. U sebi nekako osjećam kao da je ta nagrada priznanje i svemu onom nevidljivom davanju i požrtvovnom činjenju, iza kulisa, u procesu odlazaka na teren, moga truda u razgovoru s ljudima, upornosti i želje da iz njih izvučem najviše, najbolje i finalno to skladno i sadržajno oblikujem. 

Trudim se posredovati svjedočanstvo žive vjere po ljudima iz baze, u raznim stvarnostima Crkve; da je taj sadržaj konkretan, praktičan, ljudski, životan, da ima emociju. Volim dati što više prostora sugovorniku, da bude što manje mene, osim u davanju poticaja i forme, moga navođenja. Nastojim prodrijeti u dubine čovjeka, da taj tekst ili prilog po svojim protagonistima, mi koji to slušamo ili čitamo, doživimo odjekom naše duše i jekom našeg glasa. Stanjem koje i osobno razumijemo, koje smo i sami proživjeli. Da se u tome i sami možemo prepoznati. Mislim da je to važno u novinarstvu i ono što čini razliku, dodatnu vrijednost – predstavljati ljude u njihovoj originalnosti, izvorno, i život u njegovoj autentičnosti. U duhu. 

Svima nam želim da budemo vođeni poticajima iz radionice Presvetog Trojstva. Ja sebe vidim i osjećam ovisnom o njihovom vodstvu i nadahnuću. Srdačan pozdrav dragim slušateljima. Dobro ste odabrali, kad slušate HKR i čitate, pratite Hrvatsku katoličku  mrežu. Neka HKR i HKM i dalje budu vaš – medijski putokaz.