Rođena u Pologu kod Mostara, s. Magdalena išla je tamo gdje ju je zov misija zvao – geografski: na jugozapad Tihog oceana, istočno od Papue Nove Gvineje – na Solomone, donosi Nedjelja.ba.

Trojanski konj i korona

Kada se kažu Solomonski Otoci, to uistinu zvuči i jest egzotično, no malo je tu iskorištena turističkog potencijala. Narod uglavnom grca u siromaštvu, a ne mora tako biti…

Korona je to sve usložnila. Na Solomone je, kako kaže misionarka Marić, došla tek ove godine, a one kad su dobile prve simptome – što je bilo krajem siječnja – povezale su da je to to. „Tada su već počele priče kako je jedan mali brod ilegalno prešao granicu te da su putnici s njega donijeli koronu. Od tada su sve granice bile zatvorene i dobro čuvane, i svi oni koji su dolazili, bilo zrakoplovima, bilo brodovima morali su proći testiranje – oni koji su bili pozitivni, ostajali su u karanteni dok ne bi bili negativni.

Međutim, kasnije se otkrilo nešto što se htjelo zataškati. U 12. mjesecu prošle godine bili su toliki neredi u Honiari (glavnom gradu) jer su se domaći, pogotovo s našeg otoka Malaite, pobunili protiv Kineza. Popalili su im trgovine i zaista su bili veliki neredi. U tome su došli Australci da pomognu napraviti reda i oni su zapravo ‘unijeli’ koronu (u trojanskom konju, rekli bismo), a to se htjelo zataškati pričom o malom brodu koji je ušao ilegalno“, istaknula je s. Magdalena.

Prvi i drugi val

Koronavirus se ušuljao i među sestre… Kako misionarke dosta truda ulažu u animiranje za nova duhovna zvanja i edukacije, tako su sredinom siječnja održale program za djevojke “Dođi i vidi”, koji je imao za cilj razlučivanje duhovnih zvanja. „Bilo ih je dosta, oko 160, koje su provele tri dana kod nas i vjerojatno smo ju tu i pokupile, što se odrazilo nakon 15 dana. No, dok smo mi došle do grada, testirale se, već smo neke bile negativne, a druge su u međuvremenu bile pozitivne. Nisu bili teži simptomi, ali su trajali malo duže, pa su iscrpljivali, ali, Bogu hvala, nije bilo kritično. Nije bilo potrebe za kisikom i respiratorom – ionako ih nema“, uz osmijeh reče sestra.

Drugi val je Solomone zahvatio negdje u četvrtom mjesecu i tad su, kako kaže misionarka, isto bile mjere malo oštrije, ali se kretalo između otoka, putovalo, s tim da su se morale nositi maske. „Ja sam u to vrijeme bila u glavnom gradu i već sam pokupila koronu, ali to je bio puno blaži oblik, neka četiri dana je trajalo. Ljudi su i tada odrađivali svoj posao normalno, i pogotovo kako to nije dugo trajalo, doista se primijetila jedna sloboda, dok su se u prvom valu jako plašili i doista su se čuvali, a poslije toga sve je krenulo“, prisjetila se s. Magdalena.

Svestranost bijelih sestara

Kada nam je počela predstavljati njihovu misiju i djelatnost na otoku Malaita, primijetili smo kako vrijedi pravilo – sve za jednu, jedna za sve. Iako svaka sestra od njih – pet iz Hrvatske i BiH uz dvije mlade sestre Solomonke – ima svoje zaduženje, ipak svaka svakoj pritekne u pomoć.

Tako nam se s. Magdalena najprije požalila kako u misiji nedostaje lijekova. „Naše područne ambulante nisu opskrbljene. Recimo, osnovni lijek za malariju ne dobivaju. Onda se ljudi snalaze kako znaju i umiju. Međutim, na crno se može doći do lijekova, i onda moraju plaćati. Mi tako tražimo donatore koji će pomoći i na takav način, uplatiti nekakav iznos od koga bismo mogle nabaviti lijekove i ljudima dijeliti preko naše sestre koja radi u ambulanti.

Dalje, glede ovih naših nekih edukacijskih programa – trebamo svakako u budućnosti volontera, ali treba još poraditi na tome. Pokušavamo obilaziti okolna i udaljenija sela i doista im nije lako doći do nas. Taj prijevoz… Znači, osigurati opet neka sredstva kako bi oni mogli doći kod nas i pohađati tečajeve koje organiziramo za samohrane majke, za djevojke koje nisu u mogućnosti pohađati školu, pa da barem steknu neke osnovne vještine kao što su šivanje, kuhanje, vrtlarstvo…

Onda, tu su osnove opismenjavanja. Neki su možda pohađali jedan-dva razreda osnovne škole, a sad su već u 20-ima. Pokušavamo tako podupirati i one koji se žele školovati, ali im roditelji to ne mogu priuštiti. Tražimo tada one koji doista jesu aktivni jer dosta su željni napredovanja.

Imamo već to iskustvo kada pomažemo onako uopćeno svima i onda neki od njih to iskoriste… Ili roditelji ih stopiraju da moraju kod kuće raditi u vrtu i onda izgube godinu, dvije i već su izišli iz toga… Teško se vratiti“, dočarala je ova rođena Hercegovka prilike na Solomonima.

Kazala je kako su njihove dvije mlade sestre prošle godine položile prve zavjete. Trenutno su na školovanju – budući da nisu završile zadnji razred srednje škole – kako bi kasnije mogle nastaviti studij.

„Mi ostale – jedna je u zdravstvu, vodi ambulantu, mi joj pripomažemo na takav način da je odvezemo do bolesnih ili ju prevezemo u bolnicu; jedna sestra, opet u suradnji sa zajednicom, naravno – održava tečaj šivanja, ručni rad s iglom i koncem koje polaznice prvi put vide u životu; onda okupljanje mladih – imali smo skupine kojima smo ponudile tromjesečni tečaj koji se sastojao od opismenjavanja, pouke iz katekizma, vrtlarstva, šivanja, kuhanja i slično.

Ima već tri godine kako smo se angažirale na području okupljanja laika u skupine kao što je Udruga Sv. Vinka Paulskog koje još od prije postoje na Solomonskim Otocima, ali sad smo to proširile malo i na ove druge zajednice.

Unutar naše župe također smo krenuli s osnivanjem Marijanske vinkovske mladeži po zajednicama. Ona je dosta velika i to nas raduje što će mladi na konkretniji način biti uključeni.

Tu je svakako rad u crkvi – jedna sestra je izravno uključena u njega, a mi ostale pripomažemo. Priprema misno ruho i ostalo potrebno za misu, vodi brigu o ministrantima; i u kući odgoja su još dvije sestre kućanice – koje vode brigu o djevojkama koje su nam se pridružile i ušle su u formativni program“, ispričala je u dahu s. Magdalena.

Povratne informacije

Zanimljivo je i to da su prošle godine organizirale susret za sve redovničke zajednice prisutne na Solomonskim Otocima – za šest različitih družbi. „Imale smo se sve priliku predstaviti. U biti, djevojke su prvi put mogle upoznati toliki broj različitih redova pa su ostale iznenađene – zar ima toliko redova?! One su znale samo za lokalne sestre“, rado je dodala redovnica.

Objasnila je kako su ove godine, upravo zbog koronavirusa, organizirale susret samo njih. „Uglavnom, imamo povratne informacije za djevojke koje jesu zainteresirane – neke su već bile kod nas, a neke smo stopirale zbog korone. Rekli smo im da se malo strpe, sačekaju dok vidimo što će biti u budućnosti. Jer izlažemo se opasnosti, nepotrebno. Neke od njih imaju završiti završni razred. U kontaktu smo i očekujemo i nadamo se najboljem“, pozitivna je bila misionarka.

Automobil, brod, zrakoplov

Na kraju je kazala kako ih je neizvjesnost o putovanju prema domovini pratila sve do ukrcaja u zrakoplov. Naime, najprije su same pripreme trajale dugo: testiranja, hoće li se tražiti COVID potvrde, hoće li granice biti otvorene, a u dolasku su promijenile čak tri prijevozna sredstva: automobil, brod i zrakoplov. „Uglavnom, sve smo to isposlovale, sve smo to pripremile i test negativan koji je važio 72 sata, ali kad smo krenule na put, ništa od toga nam nije trebalo. I tek kad smo sjele u zrakoplov, bile smo svjesne da sigurno putujemo. Put je trajao 24 sata zrakoplovom, tri sata brodom i sat i pol automobilom. A kada smo došle, osjećale smo se ‘kao da smo operirane od osjećaja’“, duhovito je dodala sestra koja se već vratila svojim Solomoncima te ponovno radosno zaorala na Njivi Gospodnjoj.