Fra Sandro je član Hrvatske franjevačke provincije Svetih Ćirila i Metoda, rođen u Rijeci 25. srpnja 1984. U Franjevački je red stupio 2005., godinu poslije dao je prve zavjete. Prethodno je u svome rodnom gradu završio elektrotehničku školu te studirao informatiku. Taj je studij prekinuo i otišao u samostan. Vječne zavjete položio je 2011. u Subotici. Prve tri godine filozofsko-teološkog studija pohađao je na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a ostatak teologije završio je u Jeruzalemu od 2010. do 2013. gdje je i zaređen za svećenika.

Po povratku u domovinu četiri je godine bio na službi u zagrebačkom Sigetu te je onda 2017. došao u Betlehem i tu proveo dvije godine. Nakon kapitula 2019. imenovan je župnim vikarom u Jeruzalemu, a u Isusovo rodno mjesto vratio se 2021. Danas je ravnatelj Dječjeg doma i župni vikar u Betlehemu.

Prenosimo razgovor s portala Nedjelja.ba.

Fra Sandro, što znači Betlehem u božićnom otajstvu? Kako je doživjeti Božić u mjestu autentična povijesno-spasenjskog događaja?

Sama riječ “Betlehem” znači “kuća kruha”. Znamo kako je Isus rekao da je on kruh života. Upravo je on došao u tom malom djetetu da nam pokaže kako nas ljubi i da nas želi spasiti. Svakako, biti na ovim mjestima i slaviti Božić tu gdje se to dogodilo jest neponovljivo iskustvo. I onaj tko dođe proslaviti Božić u Betlehemu, to će sigurno nositi čitav život.

A nama je zapravo u Betlehemu svaki dan Božić. Iu prvom planu je poniznost. To je i značenje ovoga mjesta u Božićnom otajstvu. Ona možda danas u marketinškoj i komercijalnoj poruci Zapada više nije toliko popularna, ali to ne znači da nije stvarna. Ubiti, ta poniznost upućuje na samoga “maloga Boga” – što se izražava lijepom hrvatskom riječju „Božić“. Promisliti tu radosnu poruku Božića znači živjeti poniznost i u Betlehemu, ali ne samo u Betlehemu, nego u cijelom svijetu koji je to “malo svjetlo” iz ovoga “maloga mjesta” rasvijetlilo.

Zbog toga je vjerojatno u ovom vremenu u Betlehemu puno naroda?

Da, tu budu prisutni ljudi iz više od 100-200 nacija. Dođu, imaju mise, bude jako puno misa, jako puno ljudi.Naravno, mi smo tu i takvo je nama poslanje. Cijelu godinu prihvaćati hodočasnike i na taj način živjeti u tim svetim mjestima.

Kako je onda biti franjevac u Svetoj Zemlji i kako je općenito živjeti u ovom kraju svijeta?

Evo, što se tiče franjevaca, mi smo u prvom redu zaduženi za dočekivanje hodočasnika.

U drugom redu onaj koji će živjeti na ovim svetim mjestima i svjedočiti tu franjevačku karizmu, ima milosno i istodobno izazovno iskustvo. Tako da čovjek ima milosnu odgovornost biti učen.

U čemu bi se sastojali izazovi života u Svetoj Zemlji?

Pa naravno svi uvijek spominju tu političku situaciju, ali mi kao franjevci pokušavamo biti oni koji su tu graditelji mostova, da tako kažem. Izazovi su kroz 800 godina našeg prisustva u Svetoj zemlji bili različitih vrsta. Kao što i franjevci u Bosni imaju sličnu priču, primjerice kada govorimo o sv. Nikoli Taveliću koji je poveznica Bosne i Svete Zemlje. I naravno na taj način mi smo ti koji u svoj toj političkoj zbrci pokušavamo i propovijedamo mir i govorimo koliko je važna ta poruka mira.

Dakako, niste tu da biste čuvali muzeje, nego da biste dočekivali hodočasnike, ali ne samo hodočasnike, nego i da biste duhovno skrbili za domicilni puk.

Da, naravno.

U tom kontekstu, je li Vam poznato koliko ima kršćana, koliko ima katolika u Svetoj Zemlji?

Ovako, mi kad govorimo o kršćanima Svete Zemlje, ne pravimo puno razlike jer su kršćani, prije svega, manjina. I to znamo, stoljećima su manjina, kao i ovih godina. Ovdje se doista živi jedan ekumenizam. Jer kao što Isus reče, malo smo stado i upućeni smo jedni drugima. Domicilni kršćani su ovdje Arapi. To su ljudi koji su bili kršćani već od prvih stoljeća kršćanstva. Znamo da je jedan od jezika kojim se u Djelima apostolskim govori upravo arapski. Znamo kada je bila Pedesetnica baš na ovom mjestu gdje se nalazimo.

E, sada se govori da je na prostoru cijele Svete Zemlje od 1 do 2% kršćana. Prije 100-tinjak godina udio kršćana u ukupnoj ovdašnjoj populaciji bio je oko 10%.

Kako kršćani ovdje žive?

U svakom slučaju to su ti izazovi o kojima sam pričao na početku. Ovih zadnjih godina, a i prijašnjih dakako, žive – pogotovo kako je bila ta korona– praktički na rubu egzistencije. I tu su franjevci uvijek njima nastojali pomoći u smislu da im pokušaju pronaći posao i nekako ih uvežu. Naravno, postoje i izazovi koje možda mi ne poznajemo, kao što su da se ne mogu slobodno kretati, ne mogu pronaći posao gdje oni žele, ne mogu putovati, da na mnogim stranama nailaze na odbijanje. I to je naša uloga ovdje, njima pomoći.

Možemo li govoriti o problemima i izazovima na nacionalnoj razini – između Židova i Arapa, a onda i o unutararapskoj koji bi bili religijske naravi? Kako se kršćani u svemu tome snalaze?

Da, nažalost evo mi smo ovdje suočeni s tim zidovima, ne samo fizičkim, nego i doista onim zidovima oko srca. To je nešto što postoji,a kršćani su poglavito u nezahvalnoj i nezavidnoj poziciji zato jer ih nitko ne preferira. Čak ni oni koji su njihove nacije, tako da s te strane oni imaju sve ove izazove.Međutim, kršćani su oni koji znaju graditi te mostove i oni su taj znak, kao što Isus kaže, da su „malo stado“.Doista ovdje je to tako. Jer „malo stado“ ovdje znači da treba svjedočiti; a da budeš svjedok, moraš biti autentičan.I to je ta autentičnost koju i dandanas imaju u sebi ovdašnji kršćani. I oni su prije dvije tisućegodine ovdje postojali i opstali unatoč svim tim ratovima, političkim i povijesnim nepovoljnim situacijama.

Što mi Hrvati možemo naučiti od tamošnjeg kršćanskog puka?

U svakom smislu možemo naučiti što znači svjedočka vjera – da se čovjek kao kršćanin ne stidi svoga. Mi smo Hrvati sada u velikom izazovu – budući da smo pod utjecajem Zapada – da sve nekako olako shvaćamo i da se „ne eksponiramo previše“, u smislu toga da se javno očitujemo kao kršćani. Ovdje je potpuno drugačija situacija. Kršćanin se svoga ne stidi. I, primjerice, kada vidiš njegov auto, vidjet ćeš znak križa.To jesu vanjski znakovi, ali čini mi se kako su oni odraz toga morala: da se čovjek ne boji reći i živjeti ono što jest.

Što bi kršćani ovdje mogli “profitirati” od nas Hrvata?

Pa, svakako, oni nas gledaju doista u jako pozitivnom svjetlu, pogotovo kršćani-Arapi – koliko smo mi doista jedna nacija i toliko smo vezani uz vjeru i oni se dive našim crkvama, katedralama… kada dođu u našu zemlju. Primjerice, Međugorje im je jako poznato. Smatram također kako mogu naučiti doista o međusobnoj povezanosti i ponosukoji se vidi kod nas Hrvata.

Na koji način bi Hrvati mogli, iako nismo toliko bogat narod, konkretno pomoći opstanku kršćana u Svetoj Zemlji?

Vodiči u Svetoj zemlji obično znaju gdje su kršćanske trgovine i tamo vode hodočasnike. Doduše, većina trgovina u Betlehemu gdje se prodaju križevi, jaslice i ostali kršćanski nabožni predmeti, više od 90% njih, jest u vlasništvu kršćana.

Osim toga, Hrvati svojim prilozima na Veliki petak, kada časteći „Isusov grob“, daju novac, također pomažu kršćanima u Svetoj zemlji.

Dakako, postoji i jako puno projekata koje provodi Kustodija, a koje podupiru i Hrvati, te se na taj način pomaže ovdašnjim kršćanima. Recimo, Kustodiji se izravno može pomoći kao i ovom Dječjem domu gdje se ja nalazim. Ako Bog da, u lipnju ćemo doći u Hrvatsku teprikupljamo novac njima za karte kako bi došli i vidjeli našu domovinu. Ja sam prije tri godine imao takav projekt i stvarno je bio jako lijep odziv u Hrvatskoj. Zapravo, onaj koji želi pomoći, uvijek može saznati i doći u kontakt s nama franjevcima te pronaći dosta područja u kojima može na različite načine sudjelovati.

Možemo onda kazati: u svakom slučaju kršćani će ostati i opstati ovdje?

Da! U svakom slučaju to.

Franjevci su ovdje u institucionalnom obliku prisutni kroz Kustodiju Svete zemlje. Možete li nam kazati nešto kratko o njoj, što je najvažnije u njezinu životu?

Sama riječ „kustodia“ znači „ona koja čuva“. Pa ona je ovdje osam stoljeća prisutna, od vremena kada je Sv.Franjo bio tu.Uvijek je gajila ljubav prema svetim mjestima i naravno prema kršćanima koji na ovim mjestima žive. Kustodija kao takva nije samo institucija, ona je puno više od toga. To je velika lepeza onoga što se čini kroz Kustodiju jer je nama sama Sveta Stolica povjerila mandat da budemo na ovim svetim mjestima. Tako da je Kustodija odgovorna, ne samo za kršćane, nego i za ova sveta mjesta i u prvom redu za te hodočasnike koji dolaze.Kroz povijest – kako je to bilo i u Bosni – prvi koji su išli pregovarati da hodočasnici mogu mirno i sigurno posjećivati sveta mjesta, bili su članovi Kustodije. Tako da, evo,franjevci i dandanas imaju tu ulogu ovdje.Naravno, uvijek nastojimo nekako i s državom i s onima koji su na vlasti naći rješenje i stvarati bolju situaciju za kršćane koji dolaze i koji su ovdje na ovim svetim mjestima.

Znate li koji je današnji broj Hrvata na službi u Kustodiji?

Uvijek je nas bilo 10-ak, manje ili više. I opet smo došli do toga broja od 10-ak franjevaca. Ima i nešto salezijanaca, hvala Bogu. Ima čak i onih koji tu studiraju Sveto pismo. Tako da ima nas; ima Hrvata, hvala Bogu.

Hrvatski tragovi u Svetoj zemlji nisu maleni, jesmo li mi svjesni toga?

Puno puta čovjek se iznenadi kada o tome pričam nama i našim ljudima što su to Hrvati pridonijeli ovdje. Mi smo im pomagali kada smo bili dio Austro-Ugarske i onda naravno taj trag je prisutan. Recimo, kada govorimo o crkvi na brdu Taboru u kojoj je drvena građa došla iz Hrvatske; pa onda kada govorimo o Getsemanskom vrtu gdje su braća Brankovićiiz Sarajeva kupili tu zemlju 1681.i darovali je franjevcima… Tako da je uistinu naš narod zastupljen ovdje. I naravno fratara, bilo je naših fratara koji su ovdje bili kustodi i gvardijani u Svetoj Zemlji. Tako da se imamo čime dičiti.

Koja bi bila poruka Svete Zemlje Hrvatima u domovini?

U svakom slučaju barem jednom u životu bi bilo lijepo doći na ova sveta mjesta jer je ovo, kako se kaže, „peto evanđelje“. Čovjek kada se vrati iz Svete zemlje i onda sluša evanđelje – to je stvarno prekrasno. Nama je važno to dotaknuti, obići ta mjesta koja su stvarno autentična jer znamo da su to mjesta gdje se to što piše zbilja i dogodilo. I sve to treba proživjeti. Nije to Sveta Zemlja što je ta sama zemlja „sveta“, nego što smo mi svi posvećeni. Mi kršćani gdje god da se nalazili, nosimo komadić te zemlje u sebi – od samog krštenja jer je Isus ovdje živio. Imamo upravo tu privilegiju biti “pripadnici” Svete Zemlje. Bez obzira koje smo nacionalnosti jer se kao kršćani možemo dičiti tim svetim mjestima i na kraju prenositi tu poruku cijelom svijetu.