Stigao sam na adresu i zatrubio. Nakon nekoliko minuta čekanja, ponovno sam zatrubio. Kako mi je to bila zadnja vožnja u smjeni, pomislio sam kako bih mogao otići, ali sam parkirao auto, izašao iz njega, došao do vrata i pozvonio. ‘Samo trenutak!’, čuo sam krhak, starački glas. Čuo sam kako se nešto vuče po podu.

Nakon poduže pauze vrata su se konačno otvorila. Preda mnom je stajala malena žena od oko devedeset godina. Nosila je haljinu i kapu, baš kao da je izašla iz nekog filma iz ’40. godina. Pored nje se nalazila najlonska vrećica. Stan je izgledao kao da već godinama nitko u njemu nije živio. Sav namještaj je bio prekriven plahtama.

Nije bilo satova i slika na zidovima, nikakvih stvari na stolićima. U kutu je bila kartonska kutija u kojoj su se nalazile fotografije i stakleni predmeti. ‘Možete li ponijeti moju vrećicu do auta?’, upitala me. Odnio sam vrećicu u auto i vratio se da joj pomognem da i ona dođe do auta. Uhvatila me za ruku i polako smo hodali do auta.

Stalno mi se zahvaljivala na ljubaznosti. ‘Nema na čemu’, odgovorio sam, ‘Samo se prema svojim putnicima ponašam onako kako bih želio da se ljudi ponašaju prema mojoj majci’. ‘Ti si tako dobar mladić’, rekla mi je.

Kad smo došli u auto, rekla mi je adresu i pitala da li bih mogao da je provozam kroz grad. ‘Nije to baš najkraći put’, kazao sam joj. ‘Meni se nigdje ne žuri, idem u starački dom’, rekla je.

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj se zacaklile. ‘Nemam više nikoga od rodbine’, blago je nastavila. ‘Liječnik je rekao da mi ne ostaje dugo vremena’. Polako sam se nagnuo i isključio taksimetar.

‘Kojim putem se želite voziti?’, pitao sam je. Sljedeća dva sata smo proveli vozeći se kroz grad. Pokazala mi je zgradu u kojoj je nekada radila. Vozili smo se kroz susjedstvo gdje su ona i njen muž živjeli kad su se tek vjenčali. Prošli smo i pored skladišta namještaja, koji je nekad bio plesna dvorana u koju je, kao djevojka, išla na ples.
Katkad bi me zamolila da stanem ispred neke zgrade ili ugla i sjedila bi gledajući bez riječi. Najednom mi je rekla kako je umorna i da krenemo. U tišini smo se vozili do adrese, koju mi je dala. Bila je to niska zgrada, s prilazom ispred trijema.

Dvoje starijih ljudi izašlo je čim smo stigli. Iz prtljažnika sam izvadio njenu vrećicu i odnio je do vrata. ‘Koliko vam dugujem?’, upitala me, hvatajući se za torbicu. ‘Ništa’, rekao sam. ‘Ali od nečega morate živeti’, odgovorila mi je. ‘Ima i drugih putnika’, rekao sam.

Gotovo bez imalo razmišljanja sagnuo sam se i zagrlio je. Čvrsto se privila uz mene. ‘Usrećili ste staricu na trenutak. Hvala vam’, rekla mi je. Stisnuo sam joj ruku i otišao. Iza mene su se zatvorila vrata. Činilo mi se kao da se zatvara život.

U toj smjeni nisam pokupio nijednoga drugog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. Ostatak dana jedva sam mogao pričati. Što da je po staricu došao ljuti vozač ili neki koji je nestrpljiv da što prije završi smjenu? Što da sam odbio tu vožnju ili otišao nakon što sam zatrubio prvi puta? S druge strane, mislim da nikad u životu nisam učinio važniju stvar.