Danas slavi Sveta Mati Crkva blagdan Obraćenja sv. Pavla. Najljepša pouka koju nam blagdan Obraćenja sv. Pavla apostola pruža jest ona riječ koju je sv. Pavao sam zapisao: »Milost njegova, koju mi je dao, nije bila bez ploda.« (1 Kor 15,10). Mi znamo, da nije bilo većeg progonitelja Crkve, nego što je bio sv. Pavao prije obraćenja. Mi znamo, da je jurio od sudnice do sudnice židovske da vodi u tamnicu muževe i žene koji su ispovijedali Ime Isusovo. Mi znamo da je i u Damask pošao da pohvata tamošnje kršćane i da ih odvede u tamnicu. Ali znamo da mu se na tom putu ukazao Isus Krist koji mu je rekao: »Savle, Savle, zašto me progoniš?«. Uplašeni Savao je pitao: »Tko si Ti, Gospodine? «, a on reče: »Ja sam Isus, koga Ti progoniš. « A on drhćući i čudeći se reče: »Gospodine, što hoćeš da činim?«

Milost Božja taknula je sv. Pavla, i od najvećeg progonitelja postao je najveći apostol. Od svoga obraćenja nekoliko je puta preplovio more da propovijeda kršćanstvo i Evanđelje. Znamo da je nekoliko puta bio bičevan i kamenovan zato što je širio Kraljevstvo Božje. Znamo da je bačen u tamnicu zato što je propovijedao Krista. Znamo da je taj apostol svom otvorenošću branio Evanđelje pred namjesnicima rimskim Feliksom i Festom. U Rimu je dvije godine bez prekida naučavao Kristovu nauku. Znamo da mu je u Rimu odrubljena glava. Znamo da i danas djeluje u svijetu preko svojih divnih poslanica. Kad čovjek gleda golemi napor sv. Pavla, onda mu mora dati za pravo: Milost Božja u njegovu životu nije bila bez ploda. Takvo što treba da može reći svaki kršćanin. Bog nas poziva da sudjelujemo s milošću, da ona ne bude bez ploda u nama.

Znamo onu priču Isusovu o talentima. Jedan je primio pet talenata i zaradio je još pet. Gospodar ga pohvalio i nagradio. Isto tako i onoga koji je uz dva primljena još druga dva donio. A onaj s jednim došao i počeo se ispričavati. Ali znamo da se gospodar nije s tim zadovoljio, nego ga je ukorio: »Zli i lijeni slugo! Znao si da žanjem gdje nisam sijao!« Nije radio. Plod koji Krist očekuje i o kom govori sv. Pavao jest da milost Božja ne bude bez ploda.

Nije li to ono što je rekao pokojni papa Pio XI., kad je pozivao svijet na suradnju u Katoličkoj akciji? Nažalost, u našem narodu nema još uvijek dovoljno razumijevanja za tu Katoličku akciju. A ipak to nije ništa neobično. Svaki je naime čovjek katolik na ovom svijetu, bez razlike kako se zove, da li je mlad ili star, učen ili neuk, pozvan da bude apostol u svojoj okolini riječju i primjerom. Jedno je sigurno: svaki čovjek, ako hoće spasiti svoju dušu, mora živjeti kako ga uče zapovijedi. Svaki katolički mladić i djevojka dužni su da žive čistim životom, da budu putokazom onima, koji su na stramputici. Svaki je katolički bračni par dužan da živi čistim bračnim životom u slozi i ljubavi, da bude primjerom onima, koji su zastranili. Svaki je kršćanin dužan nedjeljom i blagdanom ići na Svetu Misu i barem jedanput godišnje na sv. ispovijed i pričest. Kad sve ovo čini, zar ne vrši apostolat dobrog primjera?

Svaki je kršćanin dužan poštivati sveto ime Božje da bude primjer onima koji ga hule i psuju. Mora paziti da ne škodi tuđem dobrom glasu i da ne prisvaja tuđu imovinu.

Otkuda dekristijanizacija u svijetu? Zato što kršćani nisu vršili svoju dužnost. Svaki je kršćanin dužan poštivati sveto ime Božje da bude primjer onima koji ga hule i psuju. Mora paziti da ne škodi tuđem dobrom glasu i da ne prisvaja tuđu imovinu. I svemu životu da pokaže put i da drugima svijetli primjerom . To je prvi i najveći apostolat Katoličke akcije, koji ljudi tako teško shvaćaju.

Ali Bog je dao jednom čovjeku pet talenata, a drugomu dva. Onaj koji je primio pet talenata dužan je i više učiniti. Apostol mora biti svaki kršćanin, bio on muško ili žensko, malo ili veliko. Ali oni koji su, kao ovi akademičari križari, za više pozvani, treba da i riječima i perom i djelima šire i brane katoličku istinu putem katoličke štampe, časopisa, predavanja i lijepim kršćanskim životom. Ako budu to izvršili, onda će moći reći na koncu života sa sv. Pavlom: »Milost njegova, koju si mi dao, nije bila bez ploda.« (1 Kor 15,10).

Taj je rad postepen, kako nas na to i sama narav upućuje. Jedan putnik priča, da je na Libanonu vidio u Svetome Pismu toliko opjevani cedar u opsegu od 14 metara. Smatra se, da je to drvo još za Salomona postojalo. Znamo, da hrast sporo raste iz onog malog žira, ali tokom vremena bude veliko stablo. Tako i mi od najranijih dana moramo iskoristiti svaku priliku, da razvijemo i dobro upotrijebimo milost Božju. Zato velim ponovno, dužnost nam je da tako živimo te budemo i mi mogli reći sa sv. Pavlom: »Milost njegova nije bila bez ploda u meni.« (1 Kor 15,10).

Jedan pisac je postavio pitanje: Na čemu priroda zavidi čovjeku? I odgovara: Na tome, što čovjek može uvijek biti bolji i bolji. Jer ni anđeo ne može većma služiti Bogu, nego mu je Bog dao, a đavao se ne može više poboljšati, jer je otvrdnuo u zlu. Niti čovjek iza groba. Niti nijema priroda, bilje i životinje, ne mogu biti bolji, jer nemaju razuma ni slobodnu volju. Taj je privilegij pridržan čovjeku, tako dugo dok je čovjek na ovome svijetu. Čovjek mora dakle izrabiti priliku da postaje sve bolji.

Veliki pjesnik Dante u svom djelu Divina Commedia opisuje kako je u čistilištu gledao niz ljudi koji su u divljem trku i neviđenom brzinom jurili da ih je jedva mogao prepoznati. Rečeno mu je da su to oni koji su najviše ljenčarili na ovom svijetu i nisu se trsili da izrabe vrijeme i iskoriste milost. I zato moraju tako trčati u čistilištu da isprave ono, što su ovdje propustili. Braćo, upišimo opomenu, koju nam daje sv. Pavao: »Milost Božja neka ne bude bez ploda u mojoj duši.« Nastojte svi, i koji niste članovi Križarske organizacije, vi koji ste manje primili, da budete primjeri kršćanskog života. A vi, mladi akademičari Križari, nastojte da budete apostoli riječju i perom i uzornim životom, da naš hrvatski privatni i javni život krene tokom kršćanskim, jer samo tako može naša draga domovina imati sretnu budućnost. Amen.

Nedjelja, br. 5. (1. veljače 1942.), 1.–2.

IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 168–170.