“Prije dolaska nisam poznavala Međugorje. Moja mama je godinama željela doći u Međugorje. I kada je jedna hodočasnička grupa organizirala hodočašća, moja mama je rekla: ‘Idemo, baka, ti i ja.’ Ja sam rekla da to ne želim, jer radije želim u Grčku na odmor, jer sam u to vrijeme imala dečka. Kada smo došli, voditeljica hodočasničke grupe je rekla da se ovdje svi moraju ispovjediti. Ja nisam bila na ispovjedi od prve pričesti, a tada mi je bilo 23 godine, tako da puno, puno godina nisam bila na ispovijedi, i to sam izbjegavala sve do zadnjeg dana boravka u Međugorju. Zadnji dan sam otišla, i tu sam se obratila, i tu se promijenio cijeli moj život”, rekla je Ana za Radio Mir Međugorje, koju osvrnula i na sintagmu Međugorje – ispovjedaonica svijeta.

“Ja to mogu definitivno potvrditi. Za mene je bilo nevjerojatno kako su svećenici svugdje na stolicama, sjede vani, ali isto u zatvorenim prostorima. I masa ljudi koja stoji u redu da bi mogli pristupiti ispovijedi. Za mene je ispovijed bila nepostojeća. I ovdje stojiš u redu satima da možeš otići na ispovijed. Za mene je to bilo strašno da ja tu moram reći moje grijehe. Mogu samo reći kod ispovijedi se duša pročišćava, stvari se vide jasnije. To je kompletno promijenilo moj život”, kazala je Ana, koju su upitali je li se tijekom prvog dolaska 2019., a i kasnije, uspinjala na Brdo ukazanja i Križevac.

“Bila sam na Brdu ukazanja. Ima jedna molitvena skupina koja ide u 5 sati ujutro. Volim s njima poći i moliti, tada je još jako mirno, nema puno hodočasničkih skupina na brdu. I na Križevcu se osjeća jedan poseban mir”, rekla je Ana, nakon čega je ispričala kako je došla na ideju poći biciklom u Međugorje.

“Kao što sam već rekla, ja sam učiteljica. Oko prije pola godine nisam se osjećala ispravno na mjestu na kojem se nalazim. Morala sam proći kroz mnogo ispita i izgubila sam mir. U to vrijeme sam često bila bolesna i imala temperaturu. I dok sam bila bolesna, pogledala sam jedan dokumentarac, gdje su se dvojica mladića biciklom provozali kroz svijet i tako sagradili jednu školu. Pomislila sam to je to , neću biciklirati svijetom, to je za mene puno, ja ću voziti do Međugorja. Imam jednog prijatelja, svećenika, oca Raymonda, koji je odlučio sagraditi jedan dječji dom u Nigeriji. Nisam htjela biciklirati bez nekog smisla, htjela sam svome putovanju dati neki smisao. Odlučila sam skupljati donacije za taj dječji dom i tako je nastala ova ideja. Na zadnji dan nastave, 30. lipnja, nakon dodjele svjedodžbi, u 10 sati sam krenula biciklom. Putovala sam 16 dana kroz Austriju, Sloveniju i duž hrvatske obale sve do Međugorja. Prva tri dana na putovanju me pratio moj otac, te smo spavali kod poznanika, a nakon ta tri dana bila sam sama, samo jedan dan, i uskoro sam susrela dvojicu mladića iz Austrije, s kojima sam proputovala kroz Sloveniju. Kroz Hrvatsku sam putovala sama, imala sam mnogo lijepih susreta. Ljudi su jako spremni pomoći. I što su ljudi siromašniji, to ti žele više pomoći, Jako su gostoljubivi. Odmah te zovu u kuću i ti se osjećaš kao član obitelji. To je bilo jako lijepo. Zadnji dan mi je ostalo još 25 kilometara. Bila sam skoro gotova, ali su me dva puta proganjali psi. Kad sam pristigla osjetila sam olakšanje. Bilo je skoro 10 sati, bilo je jako vruće, ali sam bila tako radosna kada sam ušla u crkvu. Ispred crkve sam susrela poznanike, otišli smo jesti i bilo je kao kod kuće”, kazala je Ana, koja je govorila i o plodovima svoga hodočašća.

“Tijekom vožnje, pala sam dva puta. Prvi put u Austriji, i drugi put u Hrvatskoj. Jako sam krvarila, bila je velika žega, i mnogo, mnogo uzbrdica. Stopirala sam i nitko mi nije stao, nitko mi nije pomogao. Tada sam se osjećala jako blisko s Isusom. Kroz to iskustvo, moj odnos s Isusom je postao još povezaniji u njegovoj patnji. To je plod, da je taj odnos još čvršći. O Međugorju vam mogu puno pričati, o mojim osjećajima, beskonačnom miru koje ovo mjesto poklanja, o mome obraćenju, čudima koja se ovdje svaki dan događaju, no za kraj, moja poruka je kao što je Isus rekao: ‘Dođite i vidite’.”