Čitav život moramo biti budni i učiti

Za mnoge bismo stvari voljeli imati recepte koji bi nam govorili što, kako i kada nešto poduzeti, piše Metka Klevičar za Aleteiu. Najpoznatiji su nam recepti za kuhanje gdje je sve točno zapisano. Ako nešto nije u redu, sami smo krivi jer nismo dosljedno slijedili upute. No, za bitne stvari u životu ne postoji recept. Moramo biti budni cijelo vrijeme, a zatim u svakom trenutku ponovno procijeniti kako djelovati. Nema recepta za to kako, primjerice, biti dobar pisac. Hemingway je davno rekao da ti je dovoljna jedna stvar da postaneš dobar pisac: sjesti za pisaći i pisati dok ti ruke ne prokrvare.

Učenje nas spriječava da prebrzo starimo i postanemo potpuno neaktivni

Takav je život, stalno moramo učiti. Bilo bi lijepo kad bismo imali precizne upute o tome kako razgovarati i postupati s osobom u nevolji. Ili s nekim tko je tek saznao za ozbiljnu bolest, s nekim tko se oprašta od života ili s ožalošćenom osobom.  O svemu tome napisane su mnoge knjige, od kojih su mnoge vrlo vrijedne. Treba ih čitati što pažljivije jer nam mogu puno pomoći. Ali one ne mogu biti recept.

Svaka je osoba svijet za sebe, svatko se na svoj način bori s nevoljama, iako se štošta kod ljudi ponavlja. Za mene je ovo dokaz koliko je svaka osoba jednako jedinstvena, kao i to da se nikada ne smijemo opustiti i biti sigurni da imamo sve pod kontrolom. Nešto slično doživljavamo svugdje drugdje. Konačno, i u odgoju, jer svako je dijete različito, premda sva potječu iz istog gnijezda. Tako je i sa svim ostalim.

Uvijek moramo obratiti pažnju na sve što se događa oko nas, a zatim doći do pravog rješenja u svakoj konkretnoj situaciji. Učimo na greškama koje radimo i na njima možemo biti samo zahvalni. Iz svega ovoga također vidimo da nitko od nas ne može biti savršen. Svi učimo, a upravo nas to učenje spriječava da prebrzo starimo i postanemo potpuno neaktivni. A život je uvijek tako zanimljiv, u svakom trenutku na svoj način.