Budi dio naše mreže

NP Paklenica - najočuvanije i najveće šumsko područje Dalmacije

Svoje ime Paklenica najvjerojatnije je dobila iz naziva za crnu smolu tzv. "paklinu", koju je davno stanovništvo koristilo za zacjeljivanje rana, osvjetljenje i premazivanje drvenih brodova. Pješačenje je jedini način da dobro upoznate Nacionalni park Paklenica. Na području Parka postoji 150-200 km staza i putova, od turističkih, koji iz kanjona Velike Paklenice vode do špilje Manite peći, šumarske kuće „Lugarnice“ i planinarskog doma, do planinarskih staza koje vode do najviših vrhova Velebita, Vaganskog vrha i Svetog brda.

/ Sonja Kuzmić

Područje Velike i Male Paklenice još je 1949. godine proglašeno nacionalnim parkom, razlog proglašenja bila je zaštita najočuvanijeg i najvećeg šumskog područja u Dalmaciji. Park se nalazi na južnim obroncima Velebita ispod njegovih najviših vrhova, Vaganskog vrha (1757 m) i Svetog brda (1753 m). Obuhvaća područje bujičnih tokova Velike i Male Paklenice, odnosno njihove prepoznatljive kanjone, okomito urezane u južne padine Velebita šireći se na okolno područje. Na relativno malom prostoru raznolik je biljni i životinjski svijet, atraktivni krajolici i netaknuta priroda. Prepoznatljiva obilježja Nacionalnog parka Paklenica su autohtone šume crnog bora, nekoliko tipova bukovih šuma te duboki kanjoni s potocima – bujičnjacima Velika i Mala Paklenica. Širi prostor NP Paklenica odlikuje se i bogatom i raznolikom kulturnom baštinom.

Svoje ime Paklenica je najvjerojatnije dobila iz naziva za crnu smolu tzv. “paklinu”, koju je davno stanovništvo koristilo za zacjeljivanje rana, osvjetljenje i premazivanje drvenih brodova.

Pješačenje je jedini način da dobro upoznate Paklenicu. Na području Parka postoji 150-200 km staza i putova, od turističkih, koji iz kanjona Velike Paklenice vode do špilje Manite peći, šumarske kuće „Lugarnice“ i planinarskog doma, do planinarskih staza koje vode do najviših velebitskih vrhova. Putovi u Parku obilježeni su tablama i markirani planinarskim oznakama. Budite odgovorni prema sebi i drugima, uvijek poštujete upute i usmjerenja kako biste bezbrižno uživali u ovom jedinstvenom biseru prirode.

Bojinac je jedan od najljepših stjenovitih krajolika Hrvatske koji se odlikuje bogatstvom krških oblika. Najviši vrh Bojinca je Bojin kuk (1110 m), a svojim izgledom posebno se ističe Jagin kuk. Na Bojinac možete doći markiranom stazom s Vaganca ili Velikog Rujna te napraviti kružnu turu kroz njegove slikovite kukove.

Manita peć jedina je špilja na prostoru Nacionalnog parka Paklenica koja je otvorena i uređena za posjet. Svojom prostranošću i ljepotom ukrasa oduševljava posjetitelje od 1937. godine, kada je nakon uređenja staze započelo njeno posjećivanje. Ulaz u špilju nalazi se na 570 m nadmorske visine, a uspon od parkirališta u Velikoj Paklenici do nje traje oko sat i pol. Špilja obiluje špiljskim ukrasima ili sigama, a neki od njih dobili su imena po svojim zanimljivim oblicima, primjerice kaciga, orgulje i vještica. Posjet špilji Manita peć traje oko 30 minuta uz obaveznu pratnju vodiča. Temperatura u špilji cijele godine kreće se oko 9°C, stoga treba odjenuti odgovarajuću odjeću. U Parku je do sada istraženo 115 špilja i jama.

Najposjećenija poučna staza u Parku, koja vodi od kanjona Velike Paklenice do Planinarskog doma, Poučna je staza Velika Paklenica. Tu je i Poučna staza Paklarić s vidikovcem koja počinje starim, preuređenim pakleničkim mlinom te vodi do utvrde Paklarić i vidikovca s kojeg se pruža panoramski pogled, duga je 550 m. Biciklistička staza Starigrad – Reljani, (dužine osam kilometara) vodi od središta Starigrada-Paklenice do ulazne recepcije u Velikoj Paklenici, pa kroz stare zaseoke, preko Male Paklenice do Selina. Poučna staza „Kratko putovanje kroz prošlost“ njezin je dio. Pješačko – edukativna staza “Pjeskarica“  proteže se od Pakleničkog mlina do parkirališta u kanjonu, uz istočnu obalu potoka. Staza duga 1500 m prolazi kroz područje raznolikih reljefnih oblika i bogate vegetacije.

Na području Parka do sada je zabilježeno 1000 biljnih vrsta i podvrsta te 230 vrsta ptica kod kojih posebnu vrijednost daju ugrožene grabljivice poput surog orla, sivog sokola, orla zmijara i jastreba. Uz njih obitava i osamdesetak vrsta leptira, tridesetak vrsta vodozemaca i gmazova, pedesetak vrsta sisavaca.

Vodeni račić (Triops cancriformis) koji se pojavljuje u lokvama Paklenice nakon što se one periodički napune vodom poslije obilnijih kiša, među najstarijim je živućim vrstama. Zanimljiv je podatak da je vodeni račić plivao po lokvama u doba prvih dinosaura, a danas je još tu, 65 milijuna godina nakon što je izumro zadnji dinosaur.

U šetnji NP Paklenica može se ugledati i Pelargonijin plavac (Cacyreus marshalii). Maleni je to leptir iz porodice plavaca, potječe iz južne Afrike, a do danas je u Hrvatskoj zabilježen na 50 lokacija. Može ga se vidjeti tijekom ljeta i u ranu jesen, od lipnja do početka listopada. Na visini od 1400 metara možete ugledati i prekrasnog leptira apolona, smatraju ga najljepšim hrvatskim leptirom.

Dinarski voluhar (Dinaromys bogdanovi), također stanovnik Paklenice, pripada redu glodavaca i endem je balkanskog poluotoka te je strogo zaštićena vrsta kod nas. Nastanjuje prvenstveno područja s izraženim krškim oblicima poput škrapa, vrtača i sipara. Na prostoru NP Paklenica tijekom opsežnog istraživanja 2014. viđen je na šest lokacija. Planina Velebit najvjerojatnije je najzapadnije područje brojnije populacije i izuzetne važnosti za opstanak dinarskog voluhara.

Jelenko (Lucanus cervus) kukac iz reda kornjaša, odražava očuvanost, kvalitetu i raznolikost staništa te se često koristi kao pokazatelj stanja ekosustava općenito pa tako i na području Paklenice. Optimalna staništa za jelenka na južnom Velebitu su brdske bukove šume i šumarci hrasta medunca. Među endemičnim vrstama popularnošću se ističe velebitska degenija iz obitelji krstašica (prikazana na naličju kovanice od 50 lipa).

U etno kući Marasović može se razgledati izložba pod nazivom “Mirila – počivala duša” koju su organizirali Turistička zajednica općine Starigrad i JU NP Paklenica u suradnji s Galerijom Klovićevi dvori u Zagrebu. Ulaz na izložbu je slobodan a može se razgledati svakodnevno od 13.00-21.00h.

Mirila su pogrebna spomen – znamenja uz velebitske putove i staze. Nastajala su u razdoblju od 17. do 20. stoljeća, a vezana su za pogrebni običaj stanovništva koje je zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do groblja. Sastoje se od uzglavnog i uznožnog kamena s popločenjem između njih. Položeni se mrtvac „izmjerio“ po dužini tijela i mjera bi se „zabilježila“ s dvije kamene ploče, pa se tek nakon pokapanja mrtvaca izrađivalo mirilo. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”.

Unutar Nacionalnog parka Paklenica deset je zaselaka koji su danas uglavnom napušteni: Parići, Ramići, Kneževići, Katići, Škiljići, Jasenar, Rimenić, Jurline, Marasovići i Njive. Na lokalitetu Sklopina vrlo je zanimljiv prostor kuća ugrađen u polušpilje. Kuće datiraju iz 17. i 18 st., neke su naknadno obnovljene.

Eko kutak

U biootpad spadaju ostaci voća i povrća, pokošena trava i korov, ljuske jaja, talog kave i čaja, ostaci biljaka i cvijeća, usitnjeno suho granje i lišće, slama, sijeno, piljevina i ostaci voćaka. Takav biootpad odlažemo u smeđe spremnike. U kućanstvima sve što spada u biootpad treba odlagati u posude od oko 10 l, s poklopcem, te ih prazniti barem jednom u 3 dana. Imate li mogućnosti za kompostiranje u vrtu, nabavite vrtni komposter te iskoristite otpad iz kuhinje i proizvodite kompost iz vlastitog biootpada.

 

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja