Planina Klek, istaknuti greben na istočnim okrajcima masiva Velike Kapele, svojim neobičnim oblikom obilježava krajolik ogulinskoga kraja privlačeći vizualnu pozornost putnika ne/namjernika. S južne strane djeluje kao usnili div kojemu su stijene Klečice noge, a vršna stijena glava. Ispod njega prostire se ogulinsko polje i dolina rijeke Dobre.

August Šenoa opisuje Klek u svojem putopisu Hrvatski Semmering, objavljenom u časopisu Obzor 1873. godine (broj 29 i 30).

Klek / Foto: HPS /

Vrhovi Kleka impozantni su strmi i stjenoviti, a dva su najznačajnija, Klečice ili Mali Klek (1058 m/nm) i Veliki Klek ili samo Klek (1182 m/mn) sa svojom oko dvjesto-metarskom okomitom „južnom stijenom“.  Speleološki simboli su mu Horvatova ili Klečka spilja, Polupećina, Jama Jarunčica na Zakopi i dvije jame (otkrivene u prošlom stoljeću, nap. a.), Vještičja jama (dubine 133 metra) i jedna s ulazom blizu njegova vrha, na visini 1162 metra.

Na vrh Kleka penjali su se botaničari Ljudevit Vukotinović, Josip Schlosser, Dragutin Hirtz i mnogi drugi.

Klek s ponosom nosi epitet kolijevke hrvatskog planinarstva s obzirom da je sastanak u ogulinskoj kavani, na kojem je bio i Vladimir Mažuranić (unuk bana I. Mažuranića, nap. a.), bio neposredni poticaj da je 1874. godine u Zagrebu osnovano Hrvatsko planinarsko društvo. Sam vrh Kleka kamena je glavica promjera desetak metara, povrh stjenovitih okomica s kojeg se pruža pogled na Bjelolasicu, Risnjak, Ogulin i jezero Sabljaci, a za vedrih dana vide se i Alpe. Označen je crveno-bijelo obojanim čeličnim stupom koji je usidren sajilama. Pored njega, ugrađeni u kamen, nalaze se žigovi HPS-a (Hrv. planinarskog saveza, nap. a.) i GPP-a (Goranski planinarski put, nap. a). Vršna stijena Kleka bila je prva škola hrvatskih alpinista i na njoj su izvedeni mnogi prvenstveni penjački usponi.

Klek / Foto: HPS /

Klečka klima planinska je s obilnim padalinama koje se sabiru u Klečkoj dragi ili Perasovu jarku. Iza Perasova jarka na njegovom sjevernom obronku nalazi se ruševina starog frankopanskog grada Vitunja iznad istoimenog sela.

Klek ima bogatu floru i faunu. Većim dijelom prekriven je šumom (prevladava bukva, nap. a.), manji ali botanički značajnji udio imaju planinski travnjaci i reliktna alpska vegetacija na stijenama s rijetkim biljkama, izdvajamo kitajbelov jaglac, dlakavi sleč i hrvatsku bresinu. Na Kleku od velikih zvjeri žive mrki medvjed, vuk i ris kao i druge životinje tipične za planinsko područje. Od gmazova ističemo poskoka (oprez pri hodanju i dodirivanju grana, nap. a.), i velebitsku guštericu.

Godine 1838. Friedrich August II, saski kralj i prirodoslovac, proučavao je klečko bilje uz pratnju ogulinskog časnika Josipa Jelačića (kasnije hrvatskog bana, nap. a.).  

Budući da Klek izgledom podjeća na diva koji spava, uz njega se vežu brojne narodne predaje kojima su ljudi nastojali tom zanimljivom prirodnom fenomenu pridodati pomalo mistična tumačenja. Na primjer, Željko Poljak u Vodiču na Klek spominje legendu o bogu Kleku koji se previše motao oko žene boga Peruna te ga je ovaj strijelom pogodio u petu i skamenio. Također navodi kako narod priča da u nutrini Klekove stijene počiva ukleta kraljevna pretvorena u zmiju koja čuva hrpu zlatnika. Svake godine na Ivanje stijena se otvara i ako se neki junak usudi ući i poljubiti zmiju, ona će se opet pretvoriti u kraljevnu. Postoje mnoge narodne predaje koje spominju Klek kao mjesto okupljanja vještica, a posebno u noćima kada sijevaju munje i čuje se grmljavina. I povjesničar Rudolf Strohal pisao je u 19. stoljeću o coprnjicama s Kleka koje kuhaju tajnovite trave, lete na Klek, plešu plesove i bave se mnogim opačinama.

Zanimljivost – Dobra specifična i jedinstvena hrvatska rijeka, izvire u selu Gornja Dobra kraj stare ceste Zagreb – Rijeka, sastoji od tri karakteristična dijela toka. Od izvora do Đulinog ponora u Ogulinu, naziva se Gornja Dobra dužine nešto više od 51 kilometra. Nakon poniranja prolazi podzemljem kroz špiljski sustav Đula – Medvednica (najveći špiljski sustav u Hrvatskoj, dugačak preko 16 kilometra, nap. a.), te ponovno izvire kraj sela Gojak po kojem se nekad naziva i “Gojačka Dobra”, ali uglavnom “Donja Dobra”. Nakon 52 kilometra toka utiče u Kupu uzvodno od Karlovca. Njezina ukupna dužina je 107,9 kilometara.

Eko kutak

Univerzalno ljudsko pravo na čistu i dostupnu pitku vodu prepoznali su Ujedinjeni narodi još 2010. godine kroz Rezoluciju 64/292 kojom se izričito priznaje pravo na vodu i odvodnju što je ključno za čovjekov zdrav život. Pitkost vodovodne vode u Hrvatskoj socijalni je društveni i ekološki standard. Ipak, tržište flaširanom vodom, i domaće i inozemno, u punom je zamahu. Potrošačima je na svakom koraku dostupna flaširana voda raznih vrsta. Osim (nepotrebnog) dodatnog financijskog izdatka, flaširana voda rezultira velikim količinama plastičnog otpada zbog kojeg je okoliš sve ugroženiji i zatrpaniji. Zbog cijene i ekologije građane treba poticati da koriste vodovodnu vodu umjesto flaširane, poruka je zastupnika u Europskom parlamentu. Također se traži da na javnim mjestima postoje slavine s pitkom vodom. Restorani pak trebaju besplatno služiti vodovodnu vodu, poručuju iz Parlamenta Europske unije.