Nedaleko grada Đurđevca, nalazi se posebni geografsko-botanički rezervat Đurđevački pijesci. Rezervat obuhvaća površinu oko 20 hektara i predstavlja jedan od posljednjih ostataka nekad prostranog pojasa koji je bio dug 12 kilometara. Priča o pijescima u Podravini seže u ledeno doba u Alpama. Ledenjaci koji u to doba dominirali alpskim krajolikom, svojom težinom usjecali su doline, mrveći pritom stijene u sitan pijesak koji se taložio u ledenjačkim jezerima i rijekama. Na svom putu otapanja ledenjaka iz sljevova u Alpama, rijeke Mura i Drava donosile su pijesak u Panonsku nizinu. S obzirom da su obje rijeke mirnijeg toka, pijesak se tu taložio. Za suhog dijela godine vjetar bi raznosio pijesak uokolo, stvarajući pokretne dine. Tako su nastali Podravski pijesci. Do kraja 19. stoljeća oni su bili “živi” pijesci.

Zanimljivost – kako su pijesci nekada izgledali, opisuje Dragutin Hirc u djelu “Prirodni zemljopis Hrvatske” iz 1905. godine: “Počevši od sjeverne strane Molva, pa prema jugoistoku do Sesveta i dalje, uzdižu se gomile, humovi, brežuljci, jarci i klanci od samog pijeska, na kojem ne rodi ništa, jer rahli pijesak bježi pred plugom i lopatom, a ljeti je tako vruć, da bi u njem svaki prirod izgorio”.

Za stanovništvo toga kraja pjeskoviti krajolik u svakodnevnom životu stvarao je velike nevolje. Pijesak nošen hladnim vjetrom (tzv. zdolcem op. a.) zatrpavao je usjeve, vrtove, putove. Ni kuće nisu bile pošteđene, jer pijesak bi našao svoj put kroz svaku i najmanju pukotinu zidova, okvira prozora i vrata, ulazeći u sobe, kuhinje, zapravo sve dijelove kuće. Stoga su pijeske ondašnji ljudi nazivali “krvavi pijesci”, jer je na njima bilo iznimno teško živjeti. Da bi ih “umirili” seljaci su počeli kopati jarke u kojima su sadili grmove zaika ili lakotnika, a između sijati travu, sivkastu gladicu i vlasulju bradicu. Dio su i pošumili, prvi radovi na pošumljavanju pijesaka započeli su 1891. godine na inicijativu tadašnjeg pročelnika “Narodno-gospodarstvenog odsjeka Kraljevske zemaljske vlade” Mirka pl. Halper Sigetskog. Kako bi se očuvao preostali dio pješčanih naslaga i putinjskog reljefa te osigurao opstanak jedinstvenog biljnog i životinjskog svijeta, 1963. godine nepošumljeni dio Podravskih pijesaka zaštićen je kao Posebni geografsko-botanički rezervat Đurđevački pijesci.

Današnji Đurđevački pijesci (domaći stanovnici Podravine zovu ih Đurđevački peski) posve su smireni i većim dijelom prekriveni šumom. Pravi pustinjski pijesak i ugođaj pustinje može se doživjeti na pojedinim mjestima “otočićima” gologa pijeska. Na njima je sačuvana endemična biljna zajednica trava sivkaste gladice i vlasulje bradice (tzv. biljke pješčarke). Ovdje žive različite vrste biljaka, kukaca i gljiva koje su prilagođene životu na pješčanoj podlozi samo na ovom području i više nigdje u Hrvatskoj.

Posjetitelji mogu posjetiti Đurđevačke pijeske u sva godišnja doba jer, svako od njih daruje Pescima jedinstvenu ljepotu. Šećući ovom hrvatskom inačicom pustinje i njezinih posebnosti, mogu se vidjeti predivni leptiri, skakavci, tu je i mravlji lav (po izgledu sličan vretencu), nosato strašilo, crni cjevasti pauk. Čut ćete i vidjeti fazane, srne, lisice, zečeve. Osobito je očaravajući obilazak u (rano) jutarnjim satima kada se Đurđevački pijesci bude, baš kao i biljni i životinjski svijet koji ovdje živi.

Eko kutak

Europski parlament usvojio je revidirani prijedlog Direktive o kvaliteti vode za ljudsku potrošnju kojim bi se pooštrili limiti dozvoljenih zagađivača poput olova, endokrinih disruptora i drugih štetnih tvari kako bi se poboljšala kvaliteta vode iz slavina, a tako i povećalo njezino korištenje među građanima EU-a. “Građani moraju znati da ih voda iz slavine košta tisuće puta manje od vode koju kupuju u bocama u koju, čini se, neki od njih imaju apsolutno povjerenje”, kazao je izvjestitelj Odbora za okoliš, javno zdravlje i sigurnost hrane, Michel Dantin.