Bartol Kašić je pripadao isusovcima, a jedna od njihovih zadaća bilo je poučavanje kršćana na području tadašnjeg Osmanskog Carstva. Budući da nisu imali nikakav priručnik, Kašić je 1604. objavio prvu gramatiku hrvatskoga jezika Institutionum linguae illyricae libri duo (lat. Ustroja ilirskoga jezika dvije knjige) na latinskome jeziku.
Bartol Kašić rođen je na Pagu 1575. godine. Naučio je čitati i pisati kod ujaka koji je bio svećenik. Kao talentirani student u Rimu poučavao je hrvatski jezik u Ilirskoj akademiji, koja je djelovala u sklopu isusovačkog Rimskog kolegija. Krajem 16. stoljeća sastavio je hrvatsko-talijanski rječnik. Danas su poznata tri primjerka, od kojih se jedan čuva u Oxfordu, podsjeća Povijest.hr
Bartol Kašić je pripadao isusovcima, a jedna od njihovih zadaća bilo je poučavanje kršćana na području tadašnjeg Osmanskog Carstva. Budući da nisu imali nikakav priručnik, Kašić je 1604. objavio prvu gramatiku hrvatskoga jezika Institutionum linguae illyricae libri duo (lat. Ustroja ilirskoga jezika dvije knjige) na latinskome jeziku. Djelo je pisano u dva dijela i sadrži oko 200 stranica.
Opisani hrvatski jezik je mješavina štokavskog i čakavskog. Razlike između tadašnjeg i današnjeg jezika nisu velike: umjesto x pišemo ž, umjesto sc pišemo š, umjesto gn pišemo nj, umjesto gli pišemo lj, umjesto cz pišemo c, umjesto c pišemo č, umjesto chi pišemo ć, umjesto y pišemo j.
Kasnije je Kašić postao ispovjednik u bazilici sv. Petra u Rimu. Nakon toga kreće u obilazak zapuštenih župa po Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. Preveo je čitavu Bibliju na hrvatski te je čitao evanđelje na hrvatskom jeziku, a prevodio je i pobožne pučke knjige.
Djelo s najviše izdanja je katolički obrednik pod naslovom Ritual rimski (1640.), koji je bio službena liturgijska knjiga do 1929. godine. Njegovim najznačajnijim djelom smatra se prijevod Biblije, ali nikada nije objavljen. Bartol Kašić umro je u Rimu 28. prosinca 1650.
Kašić (Cassius, Cassio), Bartol, hrvatski pisac i jezikoslovac (Pag, 15. VIII. 1575 – Rim, 28. XII. 1650). Isusovac. Školovao se u Pagu, u Ilirskom kolegiju u Loretu te u isusovačkom Rimskom kolegiju. U isusovački je red stupio 1595., a zaređen je 1606. Bio je učitelj, propovjednik i ispovjednik u Rimu, Dubrovniku i Loretu te kao isusovački misionar u službi katoličke obnove proputovao balkanske zemlje pod osmanskom vlašću. – Kašićevo je djelo kamen međaš u povijesti hrvatskoga književnog jezika i religijske kulture. Za potrebe Akademije ilirskoga jezika u Rimu po naredbi generala isusovačkoga reda napisao je na latinskome prvu gramatiku hrvatskog jezika Temelji ilirskoga jezika u dvije knjige (Institutionum linguae illyricae libri duo, 1604., prijevod na hrvatski 2002). Tim je svojim mladenačkim prvijencem utjecao izravno na hrvatske gramatičare sve do preporoda. Najbrojnija su mu nabožna djela, najčešće preradbe (Način od meditacioni, 1613; Pjesni duhovne, 1617; Život sv. Ignacija, 1623; Zrcalo nauka krstjanskoga, 1631; Život Gospodina našega Isukrsta, 1637). Od liturgijskih djela najznačajnija su Vanđelja i pištule istomačene iz Misala rimskoga u jezik dubrovački (1641., 1787., 1841) te prvi potpuni prijevod obrednika na hrvatski jezik Ritual rimski (Rituale romanum, 1640., pretisak 1993), koji je u sedam izdanja bio u uporabi u štokavskim i čakavskim krajevima sve do 1929. U rukopisu je ostao prijevod cijeloga Svetoga pisma jer je u Rimu bilo spriječeno njegovo tiskanje (objavljen 1999), tragedija Sveta Venefrida (objavljena 1938., 1991), autobiografija na latinskome (objavljena 1940. i u prijevodu Putovanja južnoslavenskim zemljama, 1987) te Hrvatsko-talijanski rječnik s Konverzacijskim priručnikom (preslik 1990). Od gramatike do prijevoda Svetoga pisma oblikovao se Kašićev književni jezik od čakavsko-štokavske prema štokavskoj ikavsko-jekavskoj stilizaciji. Izborom štokavštine, za koju je znao, putujući po hrvatskim krajevima, da je najproširenija, uređenjem slovopisa te opisom jezičnoga ustrojstva odredio je smjer standardizacije hrvatskoga jezika i priskrbio si ime oca hrvatske gramatike. Kašićev se utjecaj na kasnije jezikoslovce vidi u sličnim stajalištima o književnom jeziku, pogotovo glede širine njegove dijalektne osnove i oslonjenosti na književnojezičnu tradiciju, u podudarnim normativnim odredbama i podudarnom opisu jezika koji su stoljećima izgrađivali kao opći hrvatski jezik. Izvor: enciklopedija.hr