Pivo – “tekući kruh”

Red trapista službeno je poznat kao Red cistercita strogog obreda. To je katolički vjerski red samostanskih, kontemplativnih redovnika i redovnica koji se odvojio od cistercitskog reda — koji se, pak, odvojio od benediktinaca. Ime su dobili po opatiji La Trappe, francuskom samostanu u kojem je započeo reformatorski pokret, predvođen opatom Armandom Jeanom le Bouthillierom de Ranceom, donosi Aleteia.

Reagirajući protiv onoga što je smatrao opuštanjem monaških običaja i tradicija u mnogim cistercitskim samostanima, de Rance (koji još nije bio redovnik) je uveo strogu reformu koja je propisivala težak fizički rad, šutnju, prilično oskudnu prehranu, kontemplativnu samoću i strogu usredotočenost na studij. Čak i ako se teška radna komponenta samostanskog života smatrala pokorničkom vježbom, uglavnom se radilo o održavanju samostana što je više moguće ekonomski neovisnim.

Trapistički samostani su tada počeli kuhati pivo kako bi se prehranili. Pokret se brzo proširio na mnoge druge cistercitske samostane, koji su s oduševljenjem prihvatili de Ranceove reforme.

U svojoj Reguli (odnosno Pravilu sv. Benedikta ) Benedikt jasno kaže da redovnici trebaju sami zarađivati ​​za život i darivati ​​siromahe radom svojih ruku. Slijedeći Pravilo, samostani su uvijek proizvodili različita dobra.

Pivo je izvorno bilo prilično jeftin obrok. Smatrano je vrstom “tekućeg kruha” za redovnike i laike, a bilo je dijelom svakodnevne prehrane djece i odraslih, uz kupus, luk, mahunarke i kruh. Bilo je daleko jeftinije i zdravije od vode i mlijeka, koji su često bili zagađeni te su bili prijenosnici raznih zaraznih bolesti. Proces proizvodnje piva eliminirao je sve bakterije, čineći pivo sigurnijom alternativom. Vino je bilo preskupo za proizvodnju u sjevernoeuropskim zemljama, a čaj, kava i čokolada još nisu bili uvedeni u Europu.

Zapravo, proizvodila su se prilično lagana piva za prehranu djece u samostanskom sirotištu. Dobivali bi pola litre dnevno, većinom od zobenih pahuljica ili drugih teških žitarica, kako bi ih pravilno hranili, a da im troškovi smještaja i prehrane budu na razumnoj razini. Također, otkriveno je da pivo sprječava i liječi određene dječje bolesti zbog svojih antibiotskih svojstava. Zbog svega toga samostani su ga redovito i obilno proizvodili.   

Nije iznenađujuće da je u visokom srednjem vijeku (1000.-1200.) kuhanje piva već postalo svojevrsna umjetnost, a time i relativno isplativ izvor prihoda. Ubrzo, redovnici nisu bili jedini pivarski majstori, a proizvodnja piva s vremenom je pala pod kontrolu svjetovnih poslovnih ljudi i vlasti, uključujući plemstvo.

Slijedeći strogo poštivanje Pravila, francuski cistercitski samostani kuhali su pivo od samog početka — dakle od 1664. godine. Veliki samostan La Trappe u Solignyju već je 1685. godine imao vlastitu pivovaru, samo 40 godina nakon de Ranceovih reformi. Kako se red trapista širio iz Francuske u ostatak Europe, tako su se širile i njihove pivovare, koje su izvorno proizvodile pivo kako bi prehranile zajednicu, ali i kako bi financirale svoje brojne dobrotvorne svrhe.

“Samostansko pivo” danas

Iako su mnogi od tih samostana i pivovara uništeni, najprije tijekom Francuske revolucije, a potom i tijekom svjetskih ratova, trapisti drže impresivan broj od 176 aktivnih samostana diljem svijeta. Od njih samo nekolicina ima licencu Međunarodne udruge trapista za kuhanje piva.

Mali šesterokut otisnut na naljepnici boce potvrđuje da su pivo skuhali redovnici, strogo slijedeći monaška pravila kuhanja piva, te da će prihod biti uložen u samostan, zajednicu koja ga okružuje i dobrotvorne organizacije povezane s trapističkim redom. Šest od tih pivarskih samostana nalazi se u Belgiji, dva u Nizozemskoj, a ostala tri u Italiji, Austriji i Sjedinjenim Državama.

Većina tih trapističkih piva je “belgijskog” tipa: visoko fermentirana i nefiltrirana , iako američki samostan u Spenceru, Massachusetts, proizvodi puno svjetlije pivo, a talijanska opatija u Tre Fontane kuha pivo s prepoznatljivom aromom eukaliptusa.

Treba dakle biti jasno da trapističko pivo nije vrsta piva. Naziv se umjesto toga odnosi isključivo na piva koja se kuhaju unutar zidina trapističkog samostana, bilo od strane redovnika ili pod njihovim nadzorom. Uzmimo Chimay, na primjer. To je možda najpoznatije od svih trapističkih piva. Njihova pivovara u opatiji Scourmont (u Belgiji) proizvodi četiri različite vrste alea: Chimay Rouge (7% ABV tamno smeđe dubbel), Chimay Bleue (9% ABV tamnije ale), Chimay Blanche (8% ABV zlatno trostruko), i Chimay 150 (10% ABV blonde ale). Oni također proizvode vlastiti patersbier (posebno svijetlo pivo) za vlastitu potrošnju redovnika. Samostan također proizvodi četiri vrste sira, koji se često spajaju s njihova četiri glavna piva.

Molitva blagoslova piva

Poglavlje VIII Rituale Romanum, liturgijskog priručnika iz 1614. godine, uključuje posebne blagoslove za gotovo sve što možete koristiti svakodnevno: sir, maslac, sjemenke, sol, zob, životinje, ribarske brodove ili alate koriste planinari. Poglavlje je naslovljeno “Blagoslovi stvari namijenjenih običnoj uporabi.” Uključeno u Rituale Romanum pape Pavla V., blagoslov piva ide kako slijedi:

P. Pomoć je naša u imenu Gospodnjem.

O. Koji je stvorio nebo i zemlju.

P. Gospodin s vama.

O. I s duhom tvojim.

P. Pomolimo se.

Gospodine, blagoslovi + ovo stvorenje, pivo, koje je tvojom dobrotom i moći proizvedeno od zrna žitarica, i neka bude zdravo piće za čovječanstvo. Daj da, tko god ga pije sa zahvalnošću tvome svetom imenu, nađe pomoć tijelu i duši; po Kristu Gospodinu našem. Amen.