Uoči Papina povijesnog pohoda ovoj azijskoj zemlji, kako piše CNA, dobro je imati na umu nekoliko činjenica o Mongoliji, donosi Nedjelja.ba.

1) Mongolija ima tek nekoliko tisuća kršćana

Službeno, Mongolija je dom za samo oko 1 300 katolika, što je znatno manje od 1% od ukupno 3,3 milijuna ljudi u toj zemlji. Početkom 1990-ih u ovoj državi uopće nije bilo domaćih katolika. To je uglavnom zbog nacionalnog komunističkog režima, koji je trajao od 1920-ih do 1990. i koji je potiskivao sve oblike religije, osobito dominantni tibetanski budizam.

Misionari su ponovno ušli u Mongoliju kako bi započeli obnovu katoličke zajednice iz temelja nakon pada režima, a Vatikan je s ovom državom ponovno uspostavio diplomatske odnose 1992. Prvostolna crkva, katedrala svetih Petra i Pavla izgrađena je 2003., a prvi svećenik u modernom dobu iz ovoga naroda zaređen je 2016.

Unatoč maloj populaciji, kršćanstvo u Mongoliji datira iz 7. ili 8. st. kada su nestorijanci (perzijski kršćani s velikim misionarskim žarom) prvi put posjetili to područje. Katolički franjevački misionari propovijedali su Mongolima već u 13. stoljeću.

Danas se više od polovice stanovništva identificira budistima; muslimana je 3,2%, šamanista 2,5%, kršćana 1,3%, a oko 40% ne ispovijeda nikakvu religiju, prema CIA-inoj Knjizi činjenica o svijetu.

Apostolska prefektura Ulaanbaatar, misijsko je područje koje nema dovoljan broj katolika kako bi postalo biskupija, ima jurizdikciju na cijelom području Mongolije. Predvodi ju 49-godišnji kardinal Giorgio Marengo, koji je apostolski prefekt i najmlađi kardinal na svijetu. Kardinalskom ga je čašću ogrnuo papa Franjo u kolovozu 2022.

2) Najrjeđe naseljena zemlja na svijetu.

Tri milijuna ljudi možda zvuči puno, ali ne za golema prostranstva Mongolije od 1 564 116 km². Gustoća naseljenosti od samo dvoje ljudi po km² čini to područje najpraznijim na svijetu. Ogromni dijelovi zemlje sastoje se od sušnog i praznog stepskog okoliša u kojem pase stoka, a uglavnom nomadsko stanovništvo je malobrojno. Unatoč tome, Ulaanbaatar, glavni grad, dom je za otprilike polovicu stanovništva i relativno je velik i gusto naseljen grad od 1,6 milijuna.

3) Znana po ekstremnoj klimi

Smješten na visoravni, u sjevero-središnjoj Mongoliji, na 1 300 m/nv, prosječna temperatura u Ulaanbaataru u rujnu je 19º C, dok je najniža 2º C. To ga čini najhladnijim glavnim gradom na svijetu. Zemlja u općenito ima vjetrovitu, hladnu, suhu i promjenjivu klimu, koja postaje sve negostoljubivija i nepredvidljivija kako se globalna klima mijenja, tjerajući sve više i više ljudi da migriraju u sve prenapučeniji glavni grad u potrazi za egzistencijom. Grad su 1639. osnovali nomadski budisti, a tijekom povijesti 28 puta je mijenjao lokaciju, a na današnjoj je od 1778.

4) Mongolija ne stoji sjajno, po većini parametara

Većina stanovnika zemlje žive kao nomadski stočari. Riječ je izrazito zahtjevnom zanimanju, koja postaje sve teže. Djelomično je to zbog klimatskih promjena, ali i zbog štete na pašnjacima zbog širenja stada kašmirskih koza u područjima koja su prije bila namijenjena stočarstvu.

Prenapučenost u glavnom gradu, kao i druge poteškoće poput visoke razine zagađenja, doveli su do porasta siromaštva, alkoholizma i obiteljskog nasilja među mnogim bivšim stočarima. Na kršćane se ponekad gleda sa sumnjom, a Mongolija se morala suočiti s porastom ksenofobnih ideologija među svojim građanima protiv ljudi koji dolaze iz njenog većeg susjeda, Kine.

5) Otac mongolske nacije

U kaosu kasnog 12. stoljeća, poglavica po imenu Temudžin uspio je ujediniti mongolska plemena te je 1206. na skupštini izabran za velikog kana: Džingis-kana. Ubrzo je stvorio moćnu vojsku koja je nizom brutalnih pohoda pokorila veći dio Azija te prodrla i u Europu, formiravši Mongolsko Carstvo, najveće kopneno carstvo u svjetskoj povijesti. Time je stvoren „mir“ poznat kao Pax Mongolica koji je, uz sve ostalo, olakšao trgovinu diljem Azije. Džingis kan je preminuo 1225. za vrijeme opsade prijestolnice plemena Tanguta. Carstvo je nakon njegove smrti razdijeljeno između njegovih sinova. Mongolska vojska pod vodstva Kadana pobijedila je 1241. na Tisi hrvatsko-ugarskoga kralja Belu IV. te ga gonila sve do Jadrana. Tek na vijest o smrti velikog kana Ogotaja, povukli su se s opsade Trogira i preko Bosne otišli za Rusiju.