U uvodu emisije Simon je rekao da se u košarku zaljubio uz svoga oca koji je haklao na gradskim igralištima i igrao u KK Zagreb. “Kao njegov sin uvijek sam vrlo rado išao s njim u dvoranu, na treninge i utakmice. Još kao klinca me zainteresirala lopta, dvorana je bilo okružje na koje sam navikao i u kojemu sam se ugodno osjećao. Kad sam malo odrastao, tata me usmjerio u sport. Prije tridesetak godina pošao sam tim putem i, hvala Bogu, još sam tu, još igram i uživam u tome, a mislim da je to ključno.”

Igrati je počeo u KK Maksimir, nastavio jednu sezonu u Zrinjevcu, a gotovo petnaest godina proveo je u KK Zagreb, dobar dio od toga uz legendarnog trenera Boška Božića Pepsija, po kojemu dvorana u zagrebačkom Trnskom nosi ime. Tek sa 27 godina prvi je put potpisao za inozemni klub, najprije za Unicaju, potom za Lokomotiv Kuban, pa Milano.

Vrhunac je bio u turskom Anadolu Efes s kojim je dvije godine uzastopno, 2021. i 2022., osvojio naslov europskoga klupskog prvaka.

Bogata klupska karijera

“Igrao sam zaista s velikim igračima, imao sam jako lijepo karijeru i jako se time ponosim. Možda to nisu najveći europski klubovi, poput Reala, Barcelone ili CSKA, ali to su sve i dalje ogromne organizacije, vrhunski klubovi na najvišem mogućem nivou. Imao sam sreću da sam se cijeli dio te karijere u inozemstvu održao na vrhunskom nivou i da, na kraju, zatvaram tu svoju epizodu s dva osvajanja Eurolige u Efesu, klubu u kojem sam igrao pet godina i gradu za koji mi vežu stvarno lijepe emocije”, podsjetio je Simon.

Krunoslav Simon u dresu Anadolu Efes // Photo: Dino Stanin/PIXSELL

Svi koji počinju igrati u najmlađim kategorijama uvijek sanjaju o tome da jednog dana igraju za Hrvatsku reprezentaciju, za svoj omiljeni klub ili osvajaju najveće trofeje. “Imao sam čast ostvariti svoje dječje snove. A ta dva osvajanja Eurolige, u praktički moje zadnje dvije sezone, sigurno su šlag na tortu. Da mi je netko htio napisati neki idealan scenarij, mislim da je ovaj moj i iznad toga”, naglasio je Simon.

Ljepota igranja za reprezentaciju

Kruno je u reprezentaciju ušao 2011., pa se kao višegodišnji hrvatski reprezentativac osvrnuo na prekrasne dane koje donosi nastup u hrvatskom dresu, posebno na nastup na predolimpijskom turniru u Torinu i Igrama u Riju: “Imao sam sreću dugo godina igrati u reprezentaciji, što je uvijek za mene bila najveća čast i ostvarenje sna. Imali smo puno uspona i padova, i odličnih i katastrofalnih utakmica, ali uvijek se s veseljem sjećam toga vremena, jer smo uvijek bili dobra klapa, dobri prijatelji i uvijek smo igrali na način da damo sve od sebe.”

Krunoslav Simon // Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Međutim, nipošto nije isto igrati za klub i za reprezentaciju, jer se u repki osjeti i ta emocija i koliko ljudima to znači.

Na pitanje čemu je košarka naučila njega osobno naučila, osim zakonima profesionalizma, Simon je upozorio da se u sportu najviše naučio hijerarhiji, poštivanju starijih, poštivanju svojih obaveza… “Ako ispunjavaš svoje obaveze, ako si maksimalno fokusiran na svakom treningu i daješ sve od sebe, to ti se uvijek vrati kroz sport. Sport za mene nije osvajanje pehara ili medalja, jer vrlo mali dio sportaša će nešto zaista osvojiti, ali da se od mladih dana usađuju stvari koje sam ja naučio, to je – što se mene tiče – bit sporta i to je najbitnije.”

Što bi sportaš u trenucima osvajanja naslova trebao izbjegavati?

Uvijek sam imao istu filozofiju – kad izgubiš, nije kraj svijeta, a kad pobjeđuješ, to nije najbitnije od svega. Uvijek je dobro imati neki balans. Uvijek treba dati sve od sebe, na svakoj utakmici i svakom treningu. Kad se ne dogodi da osvojiš trofej ili izgubiš utakmicu, ali u srcu znaš da si stvarno dao sve od sebe i da taj dan ili nije išlo ili je protivnik bio bolji, onda je sportašima lakše nego da idu iz euforiju u depresiju. Sport je ogromna potrošnja emocija, ali kad uspiješ naći tu ravnotežu, kada znaš da si stvarno dao sve od sebe, tada su te negativne emocije puno slabije nego u trenucima kad ideš glavom kroz zid.

Simon u dresu Cedevite // Photo: Igor Soban/PIXSELL

Kako današnja djeca doživljavaju sport i činimo li dovoljno za njih, da ih uopće privučemo sportu?

Vratio sam se iz inozemstva nakon dugo vremena i moram reći da sam otišao u neko drugo vrijeme, kad je još bilo ljudi puno na igralištima svih sportova. Sad, nažalost, imamo društvene mreže i “pametne telefone”, što sve djecu odvlači od sporta na ulici. Sport se, naime, zavoli na ulici, s prijateljima ispred zgrade, a ne sat ili dva na nekom treningu.

Sportaši kao uzori mladima

Mislim da nisu svi sportaši svjesni svoje uloge uzora i idola mladima u mjeri u kojoj bi trebali. Nažalost, u Hrvatskoj i više nemamo toliko igrača na koji bi se svi trebali ugledati, igrača kakvi su bili Dražen, Ivano Balić ili je sada Luka Modrić. Nedavno je bila 59. obljetnica Draženovog rođendana, ali bilo bi dobro da je sport puno više u medijima, da se to još više potencira i onda bi imali neke idole kao ove koje sam nabrojao. Dražen je bio idol cijele jedne generacije, igrač koji je šest sati dnevno bio u dvorani, koji je izvršavao sve svoje obaveze – a meni je to bit sporta.

Do 16. godine strašno je respektirao talent, a otad je priznavao samo rad.

To je najveća istina i on je dokazao da je to ispravan put. Uvijek je birao realan put, stubu po stubu, od Šibenke preko Cibone i Reala do NBA, ali u ono vrijeme u koje su u cijeloj NBA ligi bila možda dva Europljana. To je ključ uspjeha, ići stubu po stubu i svaki dan pomalo napredovati, tako da se daje sve od sebe. Dražen nam je to najbolje pokazao iako, nažalost, svi znamo da je otišao prerano i na koji tragičan način.