Na pitanje o svojim počecima u sportu, Palić je rekao da se u parku u zagrebačkoj Dubravi pridruživao starijim dečkima na malom nogometu, “snimao” njihove poteze i strpljivo čekao svoj red. “Kad su vidjeli da sam dovoljno strpljiv, pozvali bi me u igru. A s obzirom da mi je relativno dobro išlo, djed Mihael me kasnije odveo i u Dinamo. To me strašno privlačilo, jer sam svim srcem želio igrati za klub koji je bio simbol i Zagreba i Hrvatske. Bio sam dijete koje je htjelo uspjeti vlastitim snagama. Međutim, to kod nas, nažalost, ne ide tako. Iako, Bog me nagradio, pa sam s 18 godina istrčao na Maksimiru protiv Partizana i zaigrao svoju prvu utakmicu”, prisjetio se Palić.

Svim srcem sam želio uspjeti u Dinamu – ne zbog novaca, nego radosti same igre i časti nastupanja za Dinamo. Ipak, u jednoj molitvi u crkvi u Palmotićevoj duhovnim sam očima vidio zid ispred sebe, kao da mi Bog govori da to više nije moj put.

Josip Palić i Goran Vlaović / Photo: Zeljko Hladika/PIXSELL

Nakon povratka s ratišta još se kratko bavio velikim nogometom i onda je dobio poziv u malonogometnu momčad Uspinjače, legendarnu ekipu s pokojnim Popovskim, Pavlom Sudyjem, Jozom Bogdanovićem… “Osvojili smo prvo prvenstvo Hrvatske, ukupno četiri od prvih pet. Nisam navikao sa 26 godina imati toliko pažnje, da meni publika plješće i da sam ja nešto važan. To me čak malo i zbunilo i preplašilo. Nisam bio spreman na to, ali – Bogu hvala – nije me ‘prebacilo’.”

“Kutija šibica” ima posebnu ulogu u životu svakog malonogometaša

“‘Kutija šibica’ je, pogotovo za nas iz Zagreba, uvijek bila turnir koji je želio osvojiti svatko tko igra nogomet – ne samo malonogometaši, nego i igrači velikog nogometa, primjerice Cico Kranjčar, Mlinarić, Cerin… Tako smo i mi dobili priliku igrati protiv njih i dokazati da mi isto nešto znamo, a publika je to sjajno prihvatila”, podsjetio je Palić.

“Kutiju šibica”, najveći malonogometni turnir u Hrvatskoj (pa i u bivšoj državi) osvojio je pet puta, 1989. s Termotehnikom Šela, od 2002. do 2004. s Riva grupom, a 2014. i u veteranskoj konkurenciji.

“Mali nogomet me naučio da mogu i trebam dijeliti s drugima, da ne smijem biti sebičan i da, koliko god svatko želio pokazati svoju kvalitetu i vrijednost, mora se uzeti u obzir da postoji i drugi koji isto traži svoje mjesto. Naime, mnogi ne uspiju doći do vrha. Više od deset tisuća dječaka počne trenirati, a uspije možda pedeset ili stotinu. Gdjegod danas-sutra radili, neminovno ćemo se susretati s ljudima i moramo naviknuti boriti se, ali i prihvaćati druge i drugačije. I u našoj ekipi bilo je pojedinaca s različitim i svjetonazorskim i političkim i vjerskim opredjeljenjima, ali svi smo imali istu nogometnu ideju i maksimalno se poštivali.

Josip Palić (10) / Photo: Luka Klun/PIXSELL

Na pitanje kako na zdrav i ispravan način prihvatiti pobjede i poraze, Palić je naglasio da je lako uživati u pobjedama, ali da je i poraze naučio prihvaćati iz Božje ruke.

“Često sam na Kutiji doživljavao i poraze, pa sam nakon još jednoga bolnog poraza jasno rekao Bogu: ‘Bože, ja znam da ćeš Ti meni dati da jednog dana budem najbolji igrač turnira, a da moja ekipa osvoji naslov’, jer sam osjećao da sam to zaslužio zbog ljubavi i povjerenja koje imam u Njega. A dogodilo se što nisam tražio. Dao mi je da triput zaredom osvojim ‘Kutiju šibica’, kasnije i sa sinom, a dva puta sam bio igrač turnira”, podsjetio je Palić.

Današnja djeca u sportu

Roditelji moraju biti jako oprezni oko motiva da im se dijete bavi sportom. Ako se radi o djetetovom zdravlju ili socijalizaciji, to je jako dobro. Ako je novac u pitanju, to stvara pritisak i na dijete i nije dobro za cijelu priču. Vođenje djeteta je izuzetno ozbiljan i težak posao, a mnogi roditelji, zbog silnih emocija i svojih želja, znaju griješiti. Bitno je posavjetovati se uvijek sa stručnjacima, koji su već radili s djecom desetak i više godina, koji će vam iskreno i pošteno reći i ono što ne želite čuti.

Josip Palić i urednik Hrvoje J. Bišćan / HKM

“Ako se tako pristupi i sluša savjete onih koji znaju, postiže se mir. Tada postoji i šansa da se dijete pravilno razvije i da može postići uspjeh – ali svi moraju biti svjesni da će zaista uspjeti samo mali broj igrača, niti 1% od svih koji treniraju. Obitelj je temelj svega. Svi roditelji su sretni da im se dijete bavi sportom, pa ako ga podržavaju cijelo vrijeme na pravi način, to dijete će se dobro razviti i sigurno će biti uspješan kao čovjek i, što je najvažnije, izgraditi se kao osoba”, zaključio je Josip Palić.