Kad je prije više godina tadašnji Sveti Otac Benedikt XVI. proglasio svećeničku godinu, istaknuo je kao osnovnu crtu svećeništva skrb za prinos Bogu. Svećenik k Bogu uzdiže i prikazuje svetu žrtvu na oltaru. Podsjeća nas tako da se naš ljudski život ne može odrediti samo zahtjevima da ostvarimo zdravu karijeru i ispunimo dug ljubavi prema bližnjemu, nego imamo svoje dužnosti prema Bogu.

Duhovnost se i sastoji u aktivnom otkrivanju Božjeg života i u napajanju na vječnim izvorima Božje ljubavi, piše isusovac Niko Bilić, profesor na zagrebačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti, na mrežnoj stranici Biblijski portal za interdisciplinarno multimedijsko istraživanje i primjenu Svetog pisma. Njegovo razmatranje prenosimo u cijelosti.

Prvi svećenik

Listamo li Sveto pismo, naći ćemo da je prvi čovjek koji ima svećeničku službu Melkisedek. Pojavljuje se u svega jednoj poznatoj epizodi u susretu s Abrahamom na kraju 14. poglavlja Knjige Postanka (Post 14,18–24). Ne govori se o njegovu podrijetlu i tijeku njegova života. To će u Poslanici Hebrejima biti važan razlog da u njemu prepozna uzor vječnoga svećeništva koje nije zacrtano po ljudskim zakonima (“On, bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; on, kojemu dani nemaju početka ni život kraja – sličan Sinu Božjemu, ostaje svećenik zasvagda” Hebr 7,3).

Melkisedek nije samo svećenik, nego je ujedno kralj i time pokazuje istinsko čovjekovo dostojanstvo i bitno obilježje ljudske vladavine. Vladar ima svoje obveze pred Bogom, njemu će polagati račun za svoju vlast. Dužan je brinuti se za Božju proslavu u zajednici kojom upravlja. Melkisedek je stranac, nije pripadnik Božjega naroda – Izraela – koji s Abrahamom započinje svoj povijesni hod. Tako je Melkisedek dokaz da se Božji autoritet ne ograničava na samo jedan rod i jezik.

Melkisedek se pojavljuje u važnom dijelu Abrahamova života!

Melkisedek, svećenik, zauzima u Svetom pismu posebno mjesto jer je prvi čovjek koji blagoslivlja – podjeljuje blagoslov (Post 14,19). Do sada je to u više navrata sam Bog činio. Sada tu božansku djelatnost dobiva i čovjek, pokazujući i na taj način da je slika Božja. Kao što je Bog blagoslovio životinje (Post 1,22), čovjeka (1,28; 5,2), sedmi dan počinka (2,3) i Noinu obitelj za novoga početka (9,1), tako sada Melkisedek blagoslivlja Abrahama te razglašuje hvalu i slavu Božju:

“Blagoslovljen bio Abram kod Boga Svevišnjega, koji je stvorio nebo i zemlju; i blagoslovljen bio Bog Svevišnji koji ti je u ruke predao napadače.”

Svojim blagoslovom svećenik Melkisedek u početcima Svetog pisma i povijesti spasenja definira dvostruki smjer čovjekove eulogijske – blagoslovne dimenzije: Blagoslivljamo stvorenja, zazivajući Božju pomoć i zaštitu, blagoslivljamo Boga, veličajući njegovu moć i dobrotu.

Višestruki učinci

Melkisedek se pojavljuje u važnom dijelu Abrahamova života. Prije susreta s njim Abraham je prvi put jasno označen kao Hebrejac (Post 14,3). A učinak susreta sa svećenikom i blagoslova koji je primio ima više slojeva. Ponajprije Abraham od svega svojega daje “desetinu” i tako u Svetom pismu po prvi put zacrtava bogoštovne darove koje će već praotac Jakov obećati u svom zavjetu Bogu (Post 28,22), a europsku će povijest obilježiti veličanstvenim Bogu posvećenim umjetninama i remek-djelima arhitekture. Čovjek želi i može Bogu posvetiti svoja djela, plodove svojega rada, pa i samoga sebe.

Melkisedek ostaje tajanstven i važan!

Abraham se nakon susreta sa svećenikom također odriče svekolikog ratnog plijena (Post 14,22–24) i tako okreće novu stranicu u povijesti vječitog ljudskog ratovanja za profitom i bogaćenjem na račun drugih. To je zadatak koji danas ima punu aktualnost i pravi je put naprijed.

Najvažnija međutim novost i najveći pomak odnose se na Abrahamovu vjeru. Svećenik Melkisedek u Abrahamov život donosi novu, bitnu teološku spoznaju. Abraham prepoznaje da je njegov Gospodin (יהוה), koji ga je bio pozvao na put povjerenja (usp. I reče יהוה Post 12,1), isti onaj Svevišnji Bog, Stvoritelj neba i zemlje (Post 14,22) kojemu je Melkisedek svećenik.

Tako očito pokazuje Abrahamova svečana prisega s uzdignutom rukom. Abraham sada zna da je to istinski Bog koji je sazdao nebo i zemlju, uspostavio svemirski poredak, a Abrahamovu će osobnu povijest tako duboko obilježiti.

Najdragocjeniji su darovi koje svećenik Melkisedek iznosi!

Osim toga, ako je prije dvaput u Svetom pismu spomenuto da je Abraham “zazvao Božje ime” (Post 12,8; 13,4), ovdje, nakon susreta sa svećenikom Melkisedekom, prvi put je zapisano kako Abraham doista izgovara to sveto, vlastito Božje ime koje s poštovanjem čitamo “Adonaj – Gospodin” (יהוה Post 14,22) i koje će tek Mojsije u njegovu značenju i dubini upoznati.

Još je važnije što upravo “nakon ovih događaja” (usp. Post 15,1) Sveto pismo donosi prve riječi koje Abraham – u izravnom obraćanju – upućuje Bogu. Bit će to njegova prva molitva. Od sada su na “ti” (Post 15,2). Baš u toj zgodi prvi put će se u Svetom pismu pojaviti i odsudna biblijska riječ – “vjerovati, pouzdati se” (Post 15,6). Utješno je znati kako svećenik Melkisedek na praoca naše vjere i začetnika svih triju velikih svjetskih religija tako djeluje da on postaje u punom smislu molitelj i vjernik.

Znakovi otajstva

Melkisedek ostaje tajanstven i važan. U velikom ratu koji ispunja gotovo cijelo jedno biblijsko poglavlje on ostaje po strani, ali ipak je s punim autoritetom kralj među kraljevima i bitno utječe na ponašanje nakon pobjede. On Abrahama poznaje po imenu (Post 14,19) i zna da je Božja snaga zaustavila Abrahamove napadače (14,20). Bibličari se osim toga slažu da je područje njegove vlasti upravo Jeruzalem – sveto mjesto koje će Bog izabrati za prebivalište svome imenu.

Najdragocjeniji su dakako darovi koje svećenik Melkisedek iznosi: kruh i vino (Post 14,18). Postat će, znamo, znakovi vječnog svećeništva Mesije – Božjeg Pomazanika i Sina po kojima ostaje trajno prisutan i povezan sa svojima.