„Album ‘Memento mori’ ne bih definirao kao mračan. Možda samo kada bih ga opisivao da sam slikar u smislu koje sam ‘boje’ koristio u njemu i koje prevladavaju u njemu. Ali on nije mračan u suštini – upravo suprotno – album je jedno putovanje koje završava svjetlom”, kazuje nam HKM-ov sugovornik te nastavlja:

„Kada se uzme šira slika moje pjesme završavaju apsolutno predanjem. To je jedan period moga života koji je vjerodostojno prenesen u pjesmama. Nisam htio od slušatelja ništa skrivati. Htio sam se osloboditi, htio sam izbaciti sve to iz mene do čega sam došao, jer to su godine rastanaka i godine previranja.”

Iako je vjernik cijeli život – pojašnjava – to je ipak bilo vrijeme koje ne bi više volio ponoviti i taj album je ustvari autentično svjedočanstvo tog vremena koje završava onime što je Prochazka cijelo vrijeme tražio, a „ono je što zapravo cijelo vrijeme imam; odnos s Bogom – jedini za mene put”.

Doveo me k sebi putem brodoloma mojih želja

Posvjedočio je ovo svoje vjerničko iskustvo i jednom zanimljivom paralelom – kako se izrazio – „da te Bog rastavi i ponovno sastavi, kao što sam napisao i u svojoj knjizi eseja i pjesama ‘Zapisi’, a koja je objavljena paralelno s nosačem zvuka ”Memento mori’: ‘Doveo me k sebi putem brodoloma mojih želja”, tumači sugovornik, dodajući da ono što je on bio zamislio „jednostavno ne dogodi se, al’ se dogodi ono što je Bog htio i preko toga ja u stvari shvatim bit vjere”.

„Shvatim da ja uopće nisam znao što je vjera do tog trenutka. Vjera je da vjerujem Njemu – da Gospodin zna što radi i da se maknem sa svog puta.”

Bez Boga si ‘pepeo i prah’, jednostavno ništa, ali s Njime ja imam priliku da budem vječan

I zato je ‘Memento mori’ tu kako bi shvatio tko sam zaista ja – bez Boga ‘pepeo i prah’, jednostavno ništa – ali s Njime ja imam priliku da budem vječan.

Ovaj glazbenik iz Kutine napominje ovdje da za njega riječi ‘Sjeti se čovječe da si smrtan’ nije plašenje, iako to na prvu tako može zvučati, pogotovo u današnjoj zapadnoj civilizaciji u kojoj se bježi od te teme; iako je vrlo aktualna u zadnje vrijeme. Naime, to valja gledati ne s aspekta da si smrtan i stoga time uplašen, nego da ‘paziš kako živiš’ i ‘koji je smisao uopće života’.

„Tu si pedeset, šezdeset, četrdeset, osamdeset, sto – nije bitno koliko – godina, no kada se sjetiš da si smrtan valjda moraš preispitati smisao tog postojanja. Koji bi bio?”, zapitao se ovaj kantautor koji je od 2004. do 2015. godine objavio četiri albuma, a prvi put krajem 2021. i svoj već spomenuti prvi debitantski album duhovne glazbe koji je – spomenimo i to – nominiran za nagradu Porin.

S kantautorskim radom – zanimljivo – Prochazka započinje oko osamnaeste godine, nakon iskustva kliničke smrti, te smo ga zamolili neka za HKR, koliko može, i o toj temi progovori. Na upit što je to iskustvo u njegovom životu sve prouzročilo, odgovorio je da je to bilo pretjerano doživljavanje svega tako da je za posljedicu imalo da on iz svoje obiteljske kuće nije izlazio čak šest mjeseci.

„Trebalo mi je dugo godina da naučim živjeti s time. Nije to nikakvo predviđanje budućnosti, ništa takvo, već mi se dogodila intenzivna intuicija, iako je svatko od nas ima, ali ova je bila istančana i meni nepodnošljiva. Znači, situacije kada bi došao gdje je bilo puno ljudi – ja to nisam mogao podnijeti”, posvjedočio je Hrvatskoj katoličkoj mreži, nadodajući da je svakog iznimno osjećao.

Dalibor Prochazka (Foto: Facebook)

Naime – jedno pojašnjenje – neki koji su doživjeli kliničku smrt u javnom dostupnim svjedočanstvima tvrde slično da su im sva osjetila u tim trenucima bila iznimno suptilna, ali bi se sve zaustavilo i prekinulo povratkom u ovaj svijet.

„Ta moja iznimna intuicija ostala mi je dosta godina poslije i ustvari muzika mi je bila terapija. Ja bih sjedio i svirao satima, satima, danima. To nije bila nikakva vježba, nego oslobađanje od toga svega vrlo neugodnog, dok s druge strane mislim da takvo što jest poanta umjetnosti, po meni.”

Naš sugovornik bi se našao u situaciji gdje je bilo puno ljudi i isti tren bi bio prekrcan dojmova, a što je bilo neizdrživo. S godinama sve se povuklo, a rezultat tog maratonskog sviranja u mladenačkim danima svakako jest – vrijedi podcrtati – da je za najnoviji CD ‘Memento mori’ sam odsvirao sve instrumente. Detalji se mogu pronaći na njegovim službenim mrežnim stranicama, a u emisiji ‘Zašto vjerujem’, koju smo emitirali u tjednu uoči Korizme, Dalibor Prochazka je odgovorio i na ova pitanja:

Kako on razumije onu evanđeosku misao: ‘Tražite prvo Kraljevstvo nebesko’? Kakav je tip vjernika? Koja duhovna pjesma je, po njemu, jedinstvena u svijetu? Zašto će zauvijek zapamtiti špilju Sv. Ante na šibenskoj šetnici? Kojeg sveca izdvaja kao dobar primjer svima nama i na koji je način on shvatio riječi da je vjera nama ljudima zapravo ‘dar’?

Snimka čitavog razgovora je priložena u nastavku: