„Zašto vjerujem? Zato što tako živim. Teško je to pitanje, a teško je iz više razloga”, naglasila je naša kolegica Vesna Jurić Rukavina, HRT-ova urednica i novinarka Radio Sljemena. Sa svih strana možemo to pitanje analizirati – kaže – iz pozicije moje obitelji, koja mi je veru usudila još od najranijih dana, ili susreta koji su me ojačali u mladosti. Nešto je izdvojila:

Kao djevojka je vrlo rado, gotovo svakodnevno, kada bi išla u školu, sišla prvo u svoju Petrovu crkvu, i to 45 minuta ranije – govori ova Zagrepčanka – samo zato da bi mogla biti neko vrijeme u crkvi, sama, prekrižiti se i zamolila svetoga Petra, jer on je Vesni bio tada tako važan u životu, da bude uz nju taj dan.

Zatim je došlo i gimnazijsko vrijeme na Gornjemu gradu, s njime i razigrani dio vjere, i jednu od prvih uputa svojih školskih kolega koju je dobila je bila – kako se izrazila – ‘o tome našem lijepom urbanom svetištu’: „Joj, nemoj ići kroz sredinu ulice jer dobit ćeš u školi jedincu!”

No, posvjedočila je – u podužem razgovoru za emisiju ‘Zašto vjerujem’ – također o onim najtežim trenucima jedne bolesti koja joj je puno pomogla da iznova naraste u vjeri i u ovoj svojoj zreloj dobi.

„Sada ću ući u najteže područje osobnog života, ovog trenutka najteže. Želim to podijeliti osobito s ljudima koji su u istim poteškoćama. Moja majka ima 11 godinu Alzheimer i to je jedan put koji je meni zaista dao mnoge trenutke za promišljanje.”

Vjeruju liječnici od samog početka otkako je liječe, znači vjeruju znanosti, kao obitelj, i uistinu su im svoje ruke pružili vrhunski stručnjaci, ali često u tim trenucima čovjek ostaje sam, jer ne znaš.

„No, onda nisi sam. I to je ta snagu koju dobiješ i zato ja vjerujem u Boga”, poručuje naša radijska kolegica i ponavlja: Svih tih godina, a posebice zadnje tri, otkako je mama 100 posto nepokretna i kad je otišla, na žalost, iz obiteljske kuće u novi dom u stacionaru, zahvalna sam jer nisam sama. Ističe:

„Mama me hrani svojim pogledom i daje mi i dalje ljubav, a to je bolest koja je mnogima nepoznata. Mnogi kažu da je to demencija, senilnost, ali tu su razne druge neurološke poteškoće”.

Podsjeća i na jednu gestu svojega oca u čitavome tom procesu. Prije nekog vremena, a da nije ni pitao ravnatelja stacionara, zabio je čavao u zid i objesio jedno raspelo u njezinoj sobi.

“Možda će joj tako biti lakše”, rekao je Vesni Jurić Rukavina, njezin otac, a njezin veliki prijatelj, pak, i bivši ravnatelj HKR-a, vlč. Robert Šreter, danas župnik šestinske župe Sv. Mirka u Zagrebu, donio joj je jedan medaljončić iz Lourdesa koji je sada uz uzglavlje bolesne majke.

Ono što je najvažnije, uvjerena je da majka zna tko je ona – kći – a posjećuje je redovito. U svemu tome intenzivno osjeća snagu koju joj daje dragi Bog, da ustraje u svemu tome, a nije lako, jer svaki dan se nalazi u vrlo teškoj situaciji. Često je plakala. Zapadala je i u depresije – priznaje nam – i u krize.

„Tu mi je pomogla moja obitelj. Zato cijenim obitelj iznad svega; supruga, sina liječnika koji ima već puno tereta s malo godina na leđima s pacijentima. I tu je ta Božja ljubav koja nas drži obiteljski zajedno, mene naročito.”

Tako mogu ići naprijed – nadovezala se- mogu zato što znam: Kad zamolim Duha Svetoga, On me ojača i ja idem dalje. Izrekla nam je i one jako poznate riječi sv. Ivana Pavla II. u tome kontekstu: ‘Ne bojte se!’ I ponovila je: „Ne bojte se”. Naime, dosta dugo se opirala napucima: ‘Vesna, daj Bogu.’ ‘Zamoli Gospodina nek preuzme.’ ‘Zamoli Isusa.’

Ovako je, ipak, do jednog trenutka razmišljala: ‘Kud će sad Isus još i moj križ nosit. Cijeli svijet ga nešto moli. Gdje će sad i moje. Ali onda jednog dana to dođe spontano i kažeš: ‘Bože, molim te, nemoj sada otići’, prepričava svoje iskustvo sugovornica HKM-ovog HKR-a i poručuje:

„Zapravo on nikad ne odlazi. Mi idemo. Mi lutamo, dogovaramo se i razgovaramo sa samim sobom.” Uz to, jednu večer kada je bila psihički vrlo loše – i sama je uočila da bi bilo dobro potražiti sada već i liječničku pomoć – jer depresija je depresija, ozbiljno ipak stanje, dugo godina si tužan, nazvao ju je vodnjanski župnik mons. Marijan Jelinić gdje je Vesna Jurić Rukavina članica Povjerenstva za sakralnu baštinu. Pitao ju je doslovno ovako: ‘Hej, jel’ se pilji u pločice?’. Ona mu je odgovorila zbunjeno: ‘Molim?!’ No, on je nastavio u istome duhu: ‘Koliko ima pločica u tvojoj kuhinji?’

Ti možeš biti šefica na radiju. Možeš bit šefica grada Zagreba, možda i Vodnjana, ali ti ne sastavljaš dnevni red Bogu

„Ja sam mu odgovorila: Ne znam. I nastavila sam: Velečasni, što je vama? On je uzvratio: Slušaj Vesna, ti možeš biti šefica doma. Možeš bit šefica na radiju. Možeš bit šefica grada Zagreba, možda i šefica Vodnjana, ali ti ne sastavljaš dnevni red Bogu! Molim te, ostavi dnevni red Bogu, a prva točka je: Prepusti se Bogu! Druga točka je: Prepuste se Bogu! Treća je: razno, a prepusti se Bogu i daj sve Bogu u ruke. Vlč. Jelinić je isotg časa izmamio jedan osmijeh na mome licu i u istome trenutku sam shvatila: ‘Ma što ja to sebi radim!'”