Budi dio naše mreže

Ivana Lazar: Sve situacije u životu doživljavam kroz Božje vodstvo

„Meni je Bog utočište, jedna vodilja u smislu da svaki put - kada mi je bilo teško i kada sam došla pred zid – mogla sam reći: Dobro, sada dalje Ti vodi, jer sam došla do spoznaje da ne mogu samo nešto prepustiti u Njegove ruke, već da moram u Gospodinove ruke prepustiti cijeli svoj život.”

/ anh

Ja vjeru smatram Božjim darom i o tome govorim iz osobnog iskustva, naglasila je za Hrvatsku katoličku mrežu Ivana Lazar, solistica i sopranistica opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Ova članica stalnog ansambla HNK-a se i podsjetila u prigodi gostovanja u emisiji „Zašto vjerujem” na vrlo važne trenutke iz najranije mladosti po ovome pitanju:

Imala sam sreću da sam dar vjere i taj poziv osjetila kao mala djevojčica, dosta rano, iako nisam sve razumjela. No, s obzirom da se danas bavim umjetnošću, a umjetnici su vrlo osjećajni i emocionalni, vjerojatno sam bila dijete koje je sve oko sebe jako i intenzivno doživljavala.

Ivana se tako prisjeća svojih razmišljanja o teškoći smrti i životu koja joj nisu bila toliko možda bolna koliko problematična. I dosta kasno je došla u doticaj s Crkvom, jer takva su vremena bila, u smislu identiteta i zaposlenja roditelja u državnoj službi u ateiziranoj bivšoj državi.

Odrasla je u Tuzli u susjednoj BiH u jednoj miješanoj okolini i tek s nekih jedanaest godina – kaže – „tata me odveo u Crkvu i rekao: ‘Ja bih volio da ti primiš sve sakramente.’ Meni je u tom trenutku to bilo jedno veliko otkrivenje gdje su me dočekali i ti moji bosanski fratri koje i danas osjećam kao svoje roditelje i velike prijatelje”.

S nekima od njih je i odrasla, a taj očev poziv je doživjela kao jedno veliko olakšanje. Odjednom su se neki odgovori na pitanja koje je postavljala sebi kao dijete – što se događa poslije smrti, zašto ljudi umiru, – doživjela kao utjehu.

Fra Dominko Batininić je bio župnik, a fra Marijan Dadić, kapelan – župni vikar, reklo bi se danas. Fra Marijan se bavio glazbom, svirao gitaru, orgulje, te okupio dječji zbor oko sebe, a koji je prerastao postupno u jedan pokret. Bilo je to krajem osamdesetih „vrlo burno vrijeme i za nas u pubertetu na kraju osnovnoškolskog obrazovanja”.

„Fra Marijan nam je dao smjer u životu, pa smo u crkvu navraćali i po dva tri puta u tjednu, zajedničke akcije, pjevanje, druženja. To je bio najljepši period mog života mogu reći sada. I na jednoj probi mi je rekao: ‘Ti imaš takav glas da bi se morala baviti s time, a meni je sve to bilo apstraktno, bilo mi je samo: Daj mi pjevat.”

Kapelan je bio i prvi koji je Ivani Lazar dao pjevati Schubertovu „Ave Mariu” na božićnoj priredbi te je nakon toga osjetila, pronašla, i neku smirenost u svojoj vjeri i svojoj molitvu.

„Dobro sam se osjećala u toj našoj maloj župi Sv. Franje u Šikari pored Tuzle. Crkva je usred šume. To je bilo mjesto – ono nešto u čemu sam osjetila utočište i posebnu vrstu utjehe.”

Bosanski fratri – ponavlja na malo drugačiji način Ivana Lazar – meni su obilježili život i kada mi se dogode teški trenuci volim ih nazvati, posjetiti i razgovarati s njima. Ima samo najljepše uspomene iz tog vremena prolaska kroz prvu pričest, krizmu i sve te molitvene susrete. „Prijatelje koje sam tada stekla, zbilja su za cijeli život.”

Na upit, pak, kakav je Bog u njezinom životu, kako se razotkriva, uzvratila je:

„Meni je On utočište, jedna vodilja u smislu da svaki put – kada mi je bilo teško i kada sam došla pred zid – mogla sam reći: Dobro, sada dalje Ti vodi, jer sam došla do spoznaje da ne mogu samo nešto prepustiti u Njegove ruke, već da moram u Gospodinove ruke prepustiti cijeli svoj život.”

Tako joj je bilo puno lakše jer – kako se ova sopranistica izrazila – uvijek se to ‘izdobrilo’ na neki način.

Danas ima dvoje velike djece iznad dvadeset godina. I u danima kada je mislila da nema pomoći s tim njihovim odrastanjem i pubertetom, što je jako tegobno za roditelja, i tada je isto rekla: ‘De Isuse, sad ti malo. Ja stvarno više ne mogu.’ Veoma teško je pored borbe za preživljavanjem, za karijeru – u smislu da možeš prehraniti tu djecu i steći neke uvjete za život, zdravlje, za nekakav mir.

„I, zbilja, sve situacije koje su mi se događale doživljavam kao Božje vodstvo jer najveći smiraj je u tome da možeš samom sebi reći, nakon svega: To je tako moralo biti. To je jedan put koji je morao takav bit i u tome osjetiti mir, u sebi osjetiti da je ispravno to što se dogodilo.”

Na isti način je nastavila razmišljanje: „Za mene je najvažnije da sam shvatila kakav život želim, kako se želim ponašati i gdje želim biti u svemu tome u svijetu koji je veoma izazovan na razne načine, pozitivne i negativne.”

„Vi morate svako jutro odlučiti ‘kakav čovjek želite biti’ i tu ja doživljavam Božje vodstvo. Ako nemam Božje vodstvo – u svakodnevnom ophođenju sa svojim kolegama, ljudima koji su mi nadređeni, u određenom trenutku i podređeni – onda mislim da sam promašila taj dan, da sam ga izgubila.”

Ivana Lazar je za HKR još rekla: S kolikom poniznošću prilazi daru svoga glasa i pjevanja? Je li važnije biti pjevačica ili biti majka? Što o Bogu može posvjedočiti, odnosno zašto nije išla graditi inozemnu karijeru? Može li se reći da je i Ljiljana Molnar-Talajić bila njezin ‘anđeo čuvar’ te kako su je to istočnjačka učenja vratila na – izrazila se – tvorničke postavke; katoličkoj vjeri?

Snimka emisije ‘Zašto vjerujem’ u kojoj je gostovala je u nastavku:

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja