Bacite pogled na kalendar, piše Stephen Beale za portal Catholic exchange.  Dan nakon Božića je blagdan svetog Stjepana, prvog mučenika Crkve, koji je kamenovan. Dva dana nakon, 28. prosinca, obilježavaju se Nevina dječica, one betlehemske bebe koje su ubijene hirom tiranina. Petog dana Božićne osmine, slavimo sveca i mučenika, sv. Tomu Becketa čija je glava rasječena mačem blizu oltara katedrale u srednjovjekovnoj Engleskoj.

Ali tema mučeništva provlači se čak i u drugim slavljima svetaca koji nisu mučenici krvlju. Sveti Ivan apostol, koji se slavi odmah po sv. Stjepanu, smatra se mučenikom po volji. Sveti Ivan Kentijski, čiji se spomen slavi dan prije Badnjaka, čeznuo je da umre mučeničkom smrću.

Nije nužno moralo biti ovako. Nije poznat datum u povijesti kada je sveti Stjepan mučen, isto vrijedi i za Nevinu dječicu. Svetog Tomu Becketa slavimo doduše na godišnjicu njegove smrti, ali je Crkva mogla odabrati neki drugi datum na koji će ga se sjećati.

Kako prenosi portal Katolička enciklopedija, raspoređivanje ovih blagdana oko Božića je namjerno: Ovi datumi nemaju nikakve veze s kronološkim redoslijedom događaja; sva ova slavlja (osim spomena sv. Ivana Kentijskoga) su smještena unutar Božićne osmine jer prate Dijete Isusa pri ulasku u ovaj svijet, na Božić.

Ali zašto Božić? Zašto ne kraj korizme? Svakako bi se mogao dati uvjerljiv argument za slavlje svetog Stjepana i Ivana u Velikom tjednu u kojem se prisjećamo Kristove muke i smrti na križu s kojom su bili povezani: jedan krvlju, drugi voljom.

Nije li to uistinu ono što se slavi na dan kad se prisjećamo mučenika? Ne slavi se njihova smrt, već njihovo rođenje u novi život – obilje vječnog života na nebu.

Dakle, što nam Crkva pokušava reći? Odgovor na to pitanje leži u razmatranju onoga što doista slavimo na taj dan. Je li to dan njihove smrti? Pa, da, ali zapravo je više od toga. Izvještaj o mučeništvu jednog od najranijih mučenika Crkve daje nam naslutiti što je to „više”. Taj mučenik je Polikarp. Kako priča kaže, bio je osuđen na spaljivanje, ali vatra nije htjela progutati njegovo tijelo. Proboden je potom u srce te u konačnici spaljen.

Jedan rani izvještaj o njegovom mučeništvu govori kako su kršćani skupljali njegove pougljenjene kosti i donosili ih na mjesto gdje bi njegovo mučeništvo trebalo biti slavljeno. Ali nije godišnjica smrti ona koju su tad nužno slavili. Izvještaj o mučeništvo je to sročio ovako: “Dao nam Bog da se radosno okupimo kako bismo proslavili rođendan mučenika za njegov život na nebu!”

Nije li to uistinu ono što se slavi na dan kad se prisjećamo mučenika? Ne slavi se njihova smrt, već njihovo rođenje u novi život – obilje vječnog života na nebu. Dakle, u neku ruku, to je svojevrsni rođendan.

Krist je rođen da umre kako bi oni koji sjedine svoju smrt s Njegovom mogli biti ponovno rođeni za vječni život.

Zato, iako njihova smrt u nama pogađa turobnu notu, u ovim blagdanskim danima postoji i snažan prizvuk radosti. U drami Ubojstvo u katedrali autora T.S. Eliota, lik Tome Becketa to objašnjava ovako: “Baš kao što se radujemo i tugujemo u isti mah, u rođenju i u muci našega Gospodina; tako se radujemo i tugujemo zbog smrti mučenika. Oplakujemo grijehe svijeta koji ih je mučenički ubio; radujemo se što je još jedna duša ubrojena među svete na Nebu.”

I zato priliči da te mučenike slavimo oko Božića. Krist je s Neba došao na zemlju kako bi se mi rodili za Nebo. Još jednom, Krist je rođen da umre kako bi oni koji sjedine svoju smrt s Njegovom mogli biti ponovno rođeni za vječni život.