Sveti Ivan je napisao: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas” (Iv 15,18). Ove su riječi nama kršćanima poznate, ali osjećamo njihovu istinitost kada se prijezir razotkrije u grijehu svetogrđa.
Redovito se događa vandalizam crkava, sakaćenje kipova i ismijavanje vjerskih redova. Tuga izlazi na površinu i vapi za razumijevanjem i iscjeljenjem. Postavlja se pitanje: zašto je kršćanstvo tako često meta zlostavljanja i zašto je kršćanima toliko stalo do toga?
Ne nedostaje pragmatičnih objašnjenja za bogohuljenje i svetogrđe. Kršćanstvo ostaje najveća religija na svijetu; plodno je u kulturnoj imaginaciji i stoga se lako prisvaja i zlostavlja. Zlostavljanje i nasilje nepravedno počinjeno u ime Isusovo zasigurno je, a ponekad čak i s pravom, učinilo kršćane predmetom satire i kritike. Ovaj osjećaj može prerasti u mržnju prema samom Kristu.
Crkveno učenje sukobljava se sa sekularnom, moralno relativističkom kulturom, koja pokušava poniziti i omalovažiti Krista kako bi poduprla vlastiti plan. Ovi praktični odgovori su uvjerljivi, ali postoje i teološka razmatranja koja treba uzeti u obzir. Mogu li postojati dublji razlozi da su kršćanstvo, a posebno katolička vjera, predmet sprdnje i napada?
Utjelovljenje
U središtu kršćanstva nalazi se utjelovljenje — radikalni događaj kada Bog postaje čovjekom. To je predanje ljubavi: Bog nas je želio susresti tako duboko da je “Riječ tijelom postala i nastanila se među nama…” (Iv 1,14). Mnoge religije tvrde da imaju pristup ili znanje o božanskom, ali samo kršćanstvo tvrdi da je Bog postao ljudsko biće. To izdvaja kršćanstvo među ostalim religijama. Budući da Bog ima tijelo, lice i ime, možemo ga prigrliti s ljubavlju. Budući da je Isus postao poput nas, mi možemo postati poput njega.
Svetogrđe i bogohuljenje mogu se počiniti upravo jer je Bog postao čovjekom.
Utjelovljenje nam je omogućilo da budemo pobožanstvenjeni od Krista, ali nam je također dalo priliku da ga onečistimo. Budući da je Bog postao čovjekom, taj čovjek može biti zlorabljen. To se dogodilo na Kalvariji, a nastavlja se i danas, kako na javnom trgu tako i u srcima ljudi. Osoba se može lako naciljati, održati u paradi jasnije od filozofije ili učenja. Postavši ljudskim bićem, Bog je sebe stavio u vidokrug kao predmet poruge i ruganja. Njegovo Utjelovljenje nije bilo slučajno, bilo je predviđeno i prihvaćeno radi ljubavi. Svetogrđe i bogohuljenje mogu se počiniti upravo jer je Bog postao čovjekom.
Euharistija
Isus, nakon uzašašća svoga utjelovljenog tijela, ostaje s nama u euharistiji. Zbog toga euharistija stoji kao predmet mržnje za one koji mu se suprotstavljaju. Svetogrđe protiv euharistije svjedočanstvo je istinske prisutnosti Kristove; inače ne bi bio predmet krađe i zlostavljanja. Budući da u euharistiji kruh i vino nisu obični simboli Kristova Tijela i Krvi, nego njima stvarno postaju, ona je namijenjena za napad.
Zbog toga je ismijavanje Posljednje večere, viđeno na Olimpijskim igrama u Parizu, tako duboko dirnulo katolike. Ustanova euharistije trenutak je intimnog dara. Kad se iskoristi ranjivost te intimnosti, katolici tuguju. To se može manifestirati na štetne načine poput ljutnje, straha ili povlačenja, no tuga je svejedno razumljiva. U ovim trenucima pozvani smo prepoznati te osjećaje i slijediti Isusa, ponizno se suočiti s nepravdom i pozivati druge na susret s Bogom.
U ljubavi nema straha
Posljednje razmatranje zašto bogohuljenje i svetogrđe i dalje postoje jest da u ljubavi nema straha (1 Iv 4,18). Bog je ljubav, i za tu se ljubav On ogolio. On nas ne prisiljava da Mu uzvratimo ljubav prijetnjama ili kaznama, nego nas poziva da Ga prihvatimo i zagrlimo u slobodi. Svijet se ne boji ismijavanja i kritiziranja Krista i njegove Crkve jer On neće uzvratiti nasiljem u ovom životu. Božja nježnost dopušta našu rasipnost, ali nas također poziva na poniznost. U prijemljivosti i štovanju Boga, živjet ćemo u istini o tome tko jesmo. Jedino čega se trebamo bojati su grijesi bogohuljenja i svetogrđa, kojima odbacujemo Božju ljubav i sami sebe osuđujemo na bijedu.
To je zato što je samo u Isusu Kristu Bog postao osoba, a samo osoba može biti ponižena.
Vraćamo se na pitanje: zašto su djela bogohuljenja i svetogrđa protiv kršćana tako nečuveno počinjena? To je zato što je samo u Isusu Kristu Bog postao osoba, a samo osoba može biti ponižena. Ova nepravda priziva našu savjest, poziva nas na pokajanje i predanje Gospodinu koji se za nas “ispraznio” i ponizio.
On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca. (Fil 2,6-11)