Autorica svjedočantstva, škapular je počela nositi u trenutku kada je bila dovoljno slomljena da ga zatreba u znak male pokore, piše portal Aleteia, a prijevod donosi Josip Sinjeri za portal Book.hr.

Moj muž primijetio je na mojem vratu smeđu vrpcu kako viri iz košulje i upitao me: „Što je to?“ Oh, otkrivena sam! „To je smeđi škapular“, odgovorila sam mu. „To zvuči prilično ozbiljno, zar ne?“ upitao je.

Moj muž je tipičan njujorški Talijan Amerikanac, koji nosi zlatni križić („iz Italije“, kako njegova majka uvijek naglašava), diskretno skriven ispod košulje. U proteklih 40 godina, koliko se već poznajemo, nikad ga nije skinuo, ali nositi više od križića na sebi za njega je pretjerano i da, „prilično ozbiljno“. Tako da je bio uistinu zbunjen i nastavljao s pitanjima: „Odakle ti to?“

Dobro, nije se protivio, samo je bio znatiželjan. Moj je muž veoma tolerantan. Ako tko prakticira neku pobožnost na koju se on ne osjeća pozvan, on nema ništa protiv. No u ovom sam slučaju primijetila dozu nezadovoljstva. Problem je bio u tome što sam malo prije toga načinila oltar u našoj kući, razmišljala sam i o pokrivanju glave u crkvi. Sada odjednom još i nekakav škapular! Po njegovu mišljenju, to je sve skupa bilo već malo previše.  Vjerujem da je pomislio da se počinjem ponašati opsesivno.

Pobožni laici s vremenom su počeli nositi samo manji dio toga odjevnog predmeta, kao znak pobožnosti te – u slučaju zavjetovanih laika – solidarnosti s članovima svojega reda.

Rekla sam mu da nosim tzv. smeđi škapular, kao vrstu pokore i samodiscipline. „To je moja pokornička odjeća“, objasnila sam. Jedan benediktinac mi je rekao da su škapulari nastali kako zaštitna pregača na monaškoj odjeći, a s vremenom su dobili duhovno značenje i postali znak „uzimanja jarma na sebe“ i hoda za Isusom. Pobožni laici s vremenom su počeli nositi samo manji dio toga odjevnog predmeta, kao znak pobožnosti te – u slučaju zavjetovanih laika – solidarnosti s članovima svojega reda. Mislim da posvećeni dominikanski laici nose najveći, bijeli vuneni škapular. Benediktinski oblati, poput mene, obično nose samo „zamjensku“ medaljicu, ali neki nose i pravi škapular od tkanine, koji označava crni, benediktinski škapular i habit. Karmelićani, naravno, nose smeđi ili karmelićanski, Marijin škapular.

Škapular – koristan duhovni poticaj i mala pokora

Ja nemam crni škapular, već smeđi, koji mi je dao i blagoslovio moj prijatelj svećenik. On znači Marijinu zaštitu i ta je malena vunena tkanina, veličine poštanske marke, najbliže pokorničkom pojasu ili košulji što ću ja ikada nositi, a vjerujem da mi je to potrebno i da mi pomaže. Kao i uvijek, moj je duh bio voljan, ali tijelo se je protivilo. Bez obzira na to, stalno nosim škapular. S pravom ga zovu „najmanjom pokorničkom haljom“.

Neudoban je, ali sam ga zavoljela, jer kad me zagrebe, postanem ga svjesna ili ga trebam namjestiti, pa se tada podsjetim da sam slaba i da trebam pomoć, a na to mi uvijek treba podsjetnik.

Škapular koji trenutno imam nov je i grebe. Neudoban je, ali sam ga zavoljela, jer kad me zagrebe, postanem ga svjesna ili ga trebam namjestiti, pa se tada podsjetim da sam slaba i da trebam pomoć, a na to mi uvijek treba podsjetnik. To je sve u redu. Potrebno mi je da se osjećam neudobno i iritirano. Moram se stalno podsjećati na svoje nedostatke.

Počela sam nositi škapular u tešku vremenu u svojem životu, kad se nisam najbolje nosila sa stanjem koje me je trebalo naučiti onomu čemu sam se protivila: strpljivosti, poniznosti i da što je više moguće držim usta zatvorena, umjesto da odmah lanem sve što mi padne na pamet, kako sam običavala. Bila sam poput glupa vola i trebao mi je jaram da me dovede u red, da me vodi i nauči me poslušnosti. Taj jaram za mene je škapular.

Podsjeća me na to da je život nekada težak i nepodnošljiv te treba nadnaravnu pomoć.

On nije težak, kao što je jaram težak; lagan je, čak i prelagan, ali svejedno me može disciplinirati. Kada postanem nestrpljiva, kad me grebanje smeta, to je dobro za poniznost. To je upravo ono što mi je potrebno. Podsjeća me na to da je život nekada težak i nepodnošljiv te treba nadnaravnu pomoć. Kad me prođe nestrpljivost, znam da je svaka umišljenost samo tlapnja i da je važna snaga volje. Ona pobjeđuje taštinu. I to polagano pobjeđivanje i lagano pomicanje bolje je od stajanja na mjestu.

Poticaj da počnem nositi svoj prvi škapular bio mi je nasušan dar, koji sam mogla primiti tek kad sam bila dovoljno slomljena da ga zatrebam.

Tako da je taj maleni hrapavi, grebavi predmet koristan duhovni poticaj i mala pokora. On budi u meni skrivene milosti i prodire u duboke predjele duše, usprkos svoj površnoj buci mojeg srca i uma. Pomaže mi osvojiti te milosti na isti način kao što glazbenik nalazi glazbu u prostoru između nota. Poticaj da počnem nositi svoj prvi škapular bio mi je nasušan dar, koji sam mogla primiti tek kad sam bila dovoljno slomljena da ga zatrebam.