Ovim posebnim danom započinje naše korizmeno putovanje. To je početak 40 dana molitve, pokore i milostinje dok se pripremamo za proslavu uskrsnuća našeg Gospodina Isusa Krista na Uskrsnu nedjelju. Ali, zašto korizma počinje u srijedu i kakvo je značenje pepela?
Čista srijeda dodana je u liturgijski kalendar dosta nakon što je 40-dnevno pokorničko vrijeme korizme postalo norma u cijeloj Latinskoj Crkvi. Korizma je pak univerzalno ustanovljena tek nakon što je prva Crkva odredila datum Uskrsa. Pitanje je razjašnjeno na poznatom Nicejskom saboru 325. godine gdje su se “sve Crkve složile da se Uskrs, kršćanska Pasha, treba slaviti u nedjelju nakon prvog punog mjeseca (14. nisana) nakon proljetnog ekvinocija” (Katekizam Katoličke Crkve, broj 1170). Proljetni ekvinocij obično pada 21. ožujka, tako da se datum Uskrsa u zapadnoj Crkvi može dogoditi bilo kada između 22. ožujka i 25. travnja.
Korizma u prvoj Crkvi
Riječ korizma dolazi od staroengleskog izraza koji znači proljeće, a do drugog stoljeća taj se izraz koristio za opisivanje razdoblja pojedinačnog posta, milostinje i molitve u pripremi za Uskrs. Među kršćanima prva tri stoljeća samo su oni koji su težili krštenju – katekumeni – držali određeno razdoblje priprave, a to je vrijeme trajalo samo dva ili tri dana. Ideja da korizma traje 40 dana razvijala se tijekom sljedećih nekoliko stoljeća, a teško je utvrditi točno vrijeme kada je počela.
Među kanonima koje je izdao Nicejski sabor, crkveni poglavari, u petom kanonu, spomenuli su korizmu: “i neka se ove sinode održavaju, one prije korizme, da se čisti dar može prinijeti Bogu nakon što je stavljena sva gorčina daleko, a drugi neka bude oko jeseni.” Čini se da jezik ovog kanona potvrđuje da je korizma, na neki način, do četvrtog stoljeća bila uspostavljena i prihvaćena od strane Crkve. Dok je točno vrijeme i opseg korizme i prije i nakon sabora u Niceji nejasno, ono što je jasno iz povijesnih dokumenata jest da su kršćani slavili vrijeme korizme kako bi se pripremili za nedjelju uskrsnuća i koristili su različite načine da to učine.
Nije iznenađujuće da je korizma evoluirala u razdoblje od 40 dana jer postoje brojni biblijski događaji koji su također uključivali 40 dana. Mojsije je bio na brdu Sinaj 40 dana i primao upute od Boga (vidi Izl 24:18); Noa i njegova pratnja bili su na Arci čekajući prestanak kiše 40 dana i 40 noći (Post 7,4); a Ilija je “hodao četrdeset dana i četrdeset noći do Božje gore, Horeba” (1 Kr 19,8). Ipak, uglavnom se 40 dana korizme poistovjećuje s vremenom koje je naš Gospodin Isus proveo u pustinji posteći, moleći kada je bio kušan od đavla (Mt 4,1-11). “Svečanih četrdeset dana korizme Crkva se svake godine sjedinjuje s otajstvom Isusa u pustinji” (Katekizam, br. 540).
Svečanih četrdeset dana korizme Crkva se svake godine sjedinjuje s otajstvom Isusa u pustinji.
Postoje, dakle, dokazi da su do kraja četvrtog stoljeća kršćani sudjelovali u 40-dnevnoj korizmi prije Uskrsa. Sada je nastala dilema kako izbrojati 40 dana. U latinskoj Crkvi šest tjedana je korišteno za identificiranje korizmenog razdoblja, ali se nedjeljom nije postilo, pa je šest nedjelja oduzeto i ostalo je samo 36 posnih dana. Početkom sedmog stoljeća, sveti papa Grgur I. Veliki (vladao 590.-604.) riješio je ovu situaciju dodavši kao posne dane srijedu, četvrtak, petak i subotu prije prve nedjelje korizme. Tako bi korizmeni 40-dnevni post, ili Veliki post kako je bio poznat, započinjao u srijedu.
Postite li? Daj mi dokaz svojim djelima!
U početku se postilo svih 40 dana korizme. Jeli su jedan obrok dnevno i samo onoliku količinu hrane koja im je omogućila preživljavanje. Ali Crkva je naučavala, a ljudi su vjerovali (onda kao i danas), da post nije ono što jedemo, već promjena srca, unutarnje obraćenje, pomirenje s Bogom i drugo. Radi se o skromnom životu, dajući iz svog obilja siromašnima. Sveti Ivan Zlatousti (347-409) to je ovako objasnio: “Postite li? Daj mi dokaz svojim djelima!… Vidiš li siromaha, smiluj mu se! Vidiš li neprijatelja, pomiri se s njim! Ako vidiš da prijatelj stječe čast, ne zavidi mu! Ako vidite zgodnu ženu, prođite pored nje!” (Homilija o statutima, III.11).
Pepeo
Crkva je od davnina koristila pepeo kao vanjski znak žalosti, znak poniznosti, žalosti, pokore i morala. Stari zavjet je pun priča koje opisuju korištenje pepela na takav način. U Knjizi o Jobu Job se pokajao pred Bogom: “Zato se odričem onoga što sam rekao i kajem se u prahu i pepelu” (42,6). Daniel se “obratio Gospodinu Bogu da traži pomoć u molitvi i prošnji, s postom, kostrijeti i pepelom” (Dn 9,3). Jona je propovijedao obraćenje i pokajanje narodu Ninive: “Kad je vijest stigla do kralja Ninive, on ustade s prijestolja, odloži svoju haljinu, ogrnu se kostrijetom i sjedne u pepeo” (Iv 3,6). I makabejska se vojska spremala za bitku: “Taj su dan postili i nosili kostrijet; posuli su im se pepelom po glavama i razdirali haljine svoje” (1 Mc 3,47).
Pepeo se stavljao na rane katekumene kada su započinjali svoje vrijeme pripreme za krštenje. Priznati grešnici tog doba također su bili obilježeni pepelom kao dio javnog pokorničkog procesa. Drugi kršteni kršćani počeli su tražiti da prime pepeo na način sličan katekumenima i pokornicima. Kršćani su se pepelom posipali po glavi, dok su žene pepelom iscrtavale križ na čelu. Tako je uporaba pepela kao znaka pokore, u pripravnosti za Uskrs, postala praksa cijele Crkve. Tijekom papinstva svetog Grgura Velikog, praksa je dodatno proširena i spominje se u Gregorijanskom sakramentaru iz šestog stoljeća.
Oko 1000. godine, opat Aelfric iz samostana Eynsham u Engleskoj, napisao je: “Čitamo u knjigama i Starog i Novog zakona da su se ljudi koji su se pokajali za svoje grijehe posipali pepelom i zaodjenuli svoja tijela kostrijetom… Sada učinimo ovo malo na početku naše korizme, da se pospemo pepelom po svojim glavama, kako bismo označili da se trebamo pokajati za svoje grijehe tijekom korizmene gozbe” (“Aelfric’s Lives of Saints,” 1881., str. 263) . Isti obred podjele pepela u srijedu kojom počinje korizma preporučio je za sveopću upotrebu papa Urban II na sinodi u Beneventu 1091. godine.
Sada učinimo ovo malo na početku naše korizme, da se pospemo pepelom po svojim glavama, kako bismo označili da se trebamo pokajati za svoje grijehe tijekom korizmene gozbe.
Dakle, kada idemo na misu na Pepelnicu i primamo blagoslovljeni pepeo na naše čelo, ponavljamo tmuran, pobožan čin kroz koji katolici prolaze više od 1500 godina. Kao što kaže “Liturgijska godina, Septuagesima,” opata Guerangera, OSB, napisana sredinom desetljeća 1800-ih: “Ulazimo, danas, u dugu kampanju ratovanja o kojoj su govorili apostoli: četrdeset dana boj, četrdeset dana pokore. Nećemo postati kukavice, ako naše duše mogu samo biti impresionirane uvjerenjem da se bitka i pokora moraju proći. Poslušajmo rječitost svečanog obreda koji otvara našu korizmu. Idemo kamo nas majka vodi, tj. na poprište pada.”
Kao i svi oni prije nas, bez oklijevanja prihvaćamo ovaj poziv na svetost, ovaj put da se odvratimo od grijeha. Mi smo dio tog velikog oblaka svjedoka koji su kroz sva vremena posipali pepeo, javno priznajući da smo kršćani, kršćani koji su griješili i traže pokajanje. Priznajemo da smo “prah i da ćemo se u prah vratiti”, donosi Simply Catholic.