Na Veliki četvrtak Crkva pred nas kao dio niza liturgijskih čitanja stavlja i odlomak Evanđelja po Ivanu (Iv 13,1-15). Propovjednici se u svojim homilijama redovito zaustavljaju isključivo na zadnjem dijelu tog odlomka – ako Isus kao Gospodin i Učitelj svojim učenicima pere noge, onda i oni jedni drugima trebaju prati noge, jer ako onaj koji je veći (učitelj) onome koji je manji (učeniku) pere noge, onda i oni koji su na istoj razini (učenici) trebaju jedni drugima to isto činiti, po njegovom primjeru. Tako se naveliko propovijeda o velikodušnom pokazivanju gostoprimstva, o služenju i poniznosti onoga koji je veći prema onome tko je manji, a takva se homilija potom dodatno aktualizira obredom u kojemu prezbiter ili biskup kao predsjedatelj slavlja misne žrtve drugima pere noge, po uzoru na našega Učitelja i Gospodina, kako bi se to ponizno služenje većega manjemu i konkretno posvjedočilo okupljenoj zajednici vjernikā.

I dok propovjednici govore o zadnjem dijelu odlomka koji je slušateljima i čitateljima po sebi jasan i razumljiv, uglavnom vješto izbjegavaju govoriti o središnjem dijelu odlomka koji je prilično nejasan i zbunjujuć te kojega zato treba vjernicima obrazložiti i protumačiti. S ciljem komplementarnosti onomu što se na Veliki četvrtak redovito može čuti u crkvama, ovaj će biblijski i arheološki esej zainteresiranim čitateljima ponuditi ono što u homilijama inače ne čuju.

Zašto netko treba prati samo noge da bi sav bio čist ako je već prije toga okupan?

Temeljno je pitanje:

Zašto Isus svojim učenicima pere samo noge i zašto, nakon što na Petrovo odbijanje kaže da je to sve kako bi oni imali dijela s njime, kad Petar inzistira da ga onda cijeloga opere, Isus objašnjava da onaj tko je već okupan ne treba ništa drugo prati osim noge da sav bude čist?

Zašto netko treba prati samo noge da bi sav bio čist ako je već prije toga okupan? Zar ne bi takav već sav trebao biti čist ako je prethodno okupan? Zar ne bi takvome onda i noge trebale već biti čiste? Zašto onaj koji je okupan uopće treba još dodatno prati noge ako ih je već oprao kad je cijeloga sebe oprao?

Odgovaram:

Ambijentalni kontekst ovoga odlomka jest bitno židovski. Jezik pisanja evanđelja doduše jest grčki, ali njegov je ambijent i dalje židovski. Čovjeka današnjice zato povijesno-kritičkom egzegezom treba uvesti u ondašnji svijet Biblije kako bi se biblijski tekstovi razumjeli u njihovom vlastitom kontekstu, a ne u Bibliju proizvoljno unositi naše današnje, često pogrešne, subjektivne predodžbe i doživljaje videći u njoj samo ono što se želi vidjeti i tražeći u njoj samo ono što se želi naći.

Evanđelje po Ivanu poznato je po upotrebi riječi u dvostrukom značenju. Takav je stil pisanja ponekad zahtjevan za prevesti jer u tekstu stoji jedna riječ, ali ju autor koristi u dva značenja i to istodobno – ne na dva različita mjesta u nekom odlomku ili retku, nego čak na jednom mjestu jedna te ista riječ istovremeno ima oba značenja, pa naši prijevodi ponekad teško dohvaćaju, obuhvaćaju i izražavaju oba.

Takva ambivalentnost izraza može se dobro pokazati na primjeru opisa Isusove smrti na križu u Iv 19,30: „preda duh“. Na grčkom je to zapisano kao παρέδωκεν τὸ πνεῦμα. Budući da πνεῦμα (pneuma) znači ne samo duh, nego i Duh, na tom mjestu možemo prepoznati dvostruko značenje navedenog izraza: 1.) „preda duh“ = izdahnuo je, umro je; 2.) „preda Duh“ = daje svojega Duha, Duha Svetoga (što čini i kao Uskrsli u Iv 20,22: „dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga“).

Hermeneutski ključ razumijevanja Isusova pranja nogu učenicima jest imanje udjela s Kristom

U ovom pak odlomku glagol νίπτω (niptō), oprati, glagol λούω (louō), okupati, i pridjev καθαρός (katharos), čist, imaju dvostruka značenja. Glagoli se odnose kako na korištenje vode za higijensko čišćenje tijela od fizičke nečistoće tako i na korištenje vode na kultni način za purifikaciju, za kultna, obredna i ritualna čišćenja i pranja, za čin purifikacije koji je nužan prije ulaska u hram i sudjelovanja u kultu. Pridjev se na sličan način odnosi kako na higijensku tjelesnu čistoću tako i na kultnu, ceremonijalnu, ritualnu čistoću, ali i na moralnu čistoću kao slobodu od moralne krivnje, kao čistoću ili slobodu od grijeha. U svakom se od ovih slučajeva ono doslovno značenje odnosi na higijensko i tjelesno čišćenje, a ono metaforičko na simbolički čin kultnog, ritualnog, moralnog i duhovnog čišćenja.

Hermeneutski ključ razumijevanja Isusova pranja nogu učenicima jest imanje udjela s Kristom: „ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom“. S Bogom se udjela ima u kultu, u liturgiji, u obredu, a za udioništvo i sudjelovanje u tome je onda nužno najprije biti sposoban i toga dostojan. U Isusovo je doba židovski zakon stoga predviđao obredna ili ritualna čišćenja i pranja kao kultne aktivnosti. Ambijent je židovski, a ne kršćanski. Preduvjet kulta tada nije bio sakrament pomirenja, već obredno ili ritualno čišćenje i pranje bez kojega se nije moglo imati udjela u kultu.

Na ovom nam je mjestu potrebna i arheologija. Kao znanost o ljudskoj prošlosti na temelju materijalnih ostataka, ona daje svoj doprinos razumijevanju konkretnog i realnog ambijenta životne svakodnevnice Isusova vremena i prostora. Arheologija, naime, daje svojevrsne dodatne kamenčiće mozaika za bolju i potpuniju rekonstrukciju jednog velikog mozaika – daje činjenice, podatke i njihove interpretacije koje uvelike pomažu u povijesno autentičnoj rekonstrukciji kulturnog ambijenta u kojemu je Isus živio i djelovao, ali i konteksta biblijskih tekstova, konteksta u kojemu oni nastaju i konteksta o kojemu oni izravno ili neizravno govore.

Mikweh se redovito nalazila i uz svetišta, uz hram u Jeruzalemu, upravo iz kultnih razloga, radi osposobljavanja ljudi za to imanje udjela s Bogom koje se ostvaruje u kultu

Primjerice, uz neke židovske grobnice iz 1. stoljeća nalazi se i mikweh – mali bazen za spomenuta kultna, obredna, ritualna čišćenja i pranja. Prema židovskom zakonu doticaj s mrtvim onečišćuje (kao i mnogo toga, poput menstruacije ili rađanja), i dodirivanje trupla i boravak u grobnici, pa čovjek time postaje nečist i po zakonu se mora očistiti. Zato se mikweh u mjestu istočno od Jeruzalema koje je identificirano s Betanijom, na istočnom obronku Maslinske gore, i nalazi odmah do grobnice kako bi se čovjek mogao očistiti čim iz nje iziđe da ne bi ostao takav nečist. Povezujući tako arheološke pronalaske s biblijskim tekstovima i ostalim povijesnim izvorima, možemo razumjeti zašto se mikweh nalazi uz grobnicu iz 1. stoljeća.

Osim toga, mikweh se redovito nalazila i uz svetišta, uz hram u Jeruzalemu, upravo iz kultnih razloga, radi osposobljavanja ljudi za to imanje udjela s Bogom koje se ostvaruje u kultu. Problem je što je to samo obredno, ritualno, kultno čišćenje i pranje te je čovjek nakon njega čist (očišćen, purificiran) isključivo u tom smislu, ali nije ujedno i fizički, tjelesno, higijenski čist (opran, okupan). Naime, u mikweh ulaze svi, a voda koja se u njoj nalazi nije „živa“ voda, voda tekućica – mikweh je bazenčić i voda u njoj stoji te je nakon tolikih ljudi koji u nju silaze, unoseći pritom i kojekakvu prašinu i prljavštinu, i ta voda prljava. Za kult to nije važno – čovjek koji izlazi iz mikweh izlazi obredno, ritualno, ceremonijalno, kultno čist (očišćen, purificiran) čak i ako iz nje izlazi fizički i tjelesno prljav.

Iz navedenoga proizlazi sljedeće: Da bi čovjek koji je fizički, tjelesno, higijenski čist (opran, okupan) postao i obredno, ritualno i kultno čist (očišćen, purificiran) kako bi mogao sudjelovati u kultu i tako imati udjela s Bogom, prije pristupa Bogu u svetištu mora najprije proći kroz mikweh, gdje si pak zaprlja noge i one mu nakon toga budu prljave. Da bi takav čovjek potom bio ne samo obredno, ritualno, kultno čist (očišćen, purificiran) nego k tome i fizički, tjelesno, higijenski čist (opran, okupan), on nakon izlaska iz mikweh treba oprati još samo svoje noge, jer je samo te noge silaskom u mikweh zaprljao, i sav će biti čist, i u jednom i u drugom smislu.

Dijalog Isusa i Petra tijekom Isusova pranja nogu učenicima nam upravo to govori. U pozadini svega jest upravo mikweh, odnosno židovski zakoni, odredbe i propisi o čistoći, a Isus u tom kontekstu svojim djelovanjem vrši upravo onu funkciju koju je tada i tamo imala mikweh. Onaj tko je već opran i okupan te stoga fizički, tjelesno, higijenski čist i kojega Isus potom sâm pere i čisti kako bi imao udjela s njime kao Bogom (što je bila funkcija mikweh) te je tako očišćen i purificiran te stoga i obredno, ritualno i kultno čist, treba oprati još samo noge (jer su nakon mikweh samo noge prljave), koje mu Isus također sâm pere, i onda je on sav čist, potpuno čist, i u jednom i u drugom smislu.

Ivan se tako u ovom odlomku igra dvostrukim značenjima pojedinih riječi. Isus Petru s jedne strane kaže da ga pere kako bi Petar imao udjela s njime, što je dakle obredno, ritualno, kultno pranje, čišćenje, purifikacija, ali mu s druge strane kaže i da mu pere samo noge, što je dakle fizičko, higijensko pranje samo onog dijela tijela koje se kod ovog prvog pranja u mikweh uvijek zaprlja, pa onaj koji je prije tog prvog, obrednog, ritualnog, kultnog pranja već bio fizički, higijenski okupan, nakon njega je obredno, ritualno, kultno čist, purificiran te tako sposoban i dostojan za imati udjela s Bogom, ali njemu su još samo noge prljave i samo njih treba još dodatno i higijenski oprati da bi sav bio čist.

Dakle, učenik treba doći Isusu okupan, fizički i higijenski čist, spreman za susret s njime, Isus ga potom sâm obredno, ritualno, kultno čisti, purificira, pere ga u kultnom, ritualnom, moralnom i duhovnom smislu kako bi čovjek mogao imati udjela s njime (uklanja grijeh koji čovjeka onečišćuje i sprječava to imanje udjela s njime), ali onda mu još i sâm pere noge u doslovnom smislu jer su noge dio tijela koji se u njihovom tadašnjem kontekstu židovskih obrednih, ritualnih, kultnih pranja (što on svojim djelovanjem nadomješta, ne treba zato više mikweh, sve to on sâm čini) zaprljaju, pa treba oprati još samo njih da bi čovjek bio čist u svim smislovima, i higijenski, i kultno, i ritualno, i moralno, i duhovno, dakle potpuno čist.

Danas nam pak Bog, Otac milosrđā, koji je smrću i uskrsnućem Sina svoga svijet sa sobom pomirio i Duha Svetoga izlio za oproštenje grijehā, po služenju Crkve daruje kako ritualnu i kultnu tako moralnu i duhovnu čistoću u sakramentu pomirenja da bismo u sakramentu euharistije imali udjela s Kristom.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.