U vrijeme biskupa Vincenza Necusancija (1514. – 1567.) u tadašnjoj Rapskoj biskupiji dogodilo se čudo koje je zabilježio povjesničar o. Daniele Farlati, SI, u petom svesku svoga djela Illyricum sacrum (Venecija, 1775., str. 266). Naime, u Novalji u Maloj crikvi proplakala je slika Majke Božje.

Farlati je o tomu zapisao:

„U ime Božje. Amen. Godine 1534. od Njegova rođenja, indikcije… u srijedu 15. srpnja u mjestu Novalji, Rapske biskupije, jučer je do ušiju poštovanog gospodina prezbitera Kristofora de Comitibus, vrijednog Vikara poštovanog rapskog biskupa (Vincencija), kojega iz Raba odsutnoga zastupa, došla vijest, da je slika (imago) slavne Bogorodice vazda Djevice Marije, koja se nalazi u crkvi iste slavne Djevice u spomenutom mjestu Novalji, Rapske biskupije, plakala iz oba oka lijevajući suze u nedjelju oko devete ure, a sada je 12 sati, kad je Njegovo poštovano gospodstvo (dominatio) došlo s nekoliko svećenika u spomenuto mjesto Novalju, ušlo u navedenu crkvu i našlo u sredini oltara rečenu sliku Gospe, koja ima u krilu Sina sklopljenih ruku, i koja je plakala na oba oka.

Htijući da svi saznaju za ovo veliko čudo i da ostane na trajno sjećanje, odredi da se za ovaj slučaj obavi proces na hvalu i slavu spomenutog Boga i njegove preslavne Majke za dobar primjer i pobožnost vjernika itd.“

Mala crikva u Novalji / Foto: Facebook

To je prva zapazila Marija, kći pok. Martina Ligatića, koja je pod zakletvom izjavila:

„Prošlog petka u večernjim satima ušla sam u crkvu Svete Marije, koja se nalazi u ovom mjestu i, dok sam se molila pred slikom ove slavne Djevice, učini mi se da joj se promijenila boja lica i nisam se usudila tako nešto nekomu reći, nego sam sljedeće nedjelje to rekla svojoj materi. Tada sam opet pošla u spomenutu crkvu u devet sati i vidjela da iz očiju Gospe na rečenoj slici izlaze suze. Zbog tog viđenja sva sam se uplašila i pođoh svojoj materi i to joj priopćih. Ona dođe sa mnom u tu crkvu i nađe da je istina sve što sam joj rekla. Onda smo pozvali pošt. Blaža, kapelana tog mjesta, i to smo mu rekle. Tada i on pođe u crkvu da vidi jesmo li mu tog dana rekle istinu.“

Prezbiter Martin Stojmilić ispitao je Marijinu majku Margaritu Ligatić, udovicu, koja je na riječ kćeri pošla u dotičnu crkvu i vidjela isti prizor te pod zakletvom izjavila:

„Prošle nedjelje oko devet sati dođe moja kći Marija i reče mi da je vidjela kako slika slavne Djevice Marije, koja se nalazi u crvki koja je njoj posvećena u mjestu Novalji, plače. Čuvši to, pođoh u spomenutu crkvu i nađoh da je istina da ta slika plače tako, kako se sada vidi, osim što su sada suze pale niže. Onda sam se vratila kući. Opet sam poslala svoju kćer da pođe u tu crkvu. Ona, ne usuđujući se poći sama, pozove sa sobom jednu drugu djevojku i vidjevši ponovno one suze, pozovu kapelana koji dođe i vidje, kako se može od njega samoga razumjeti.“

Farlati je zabilježio i izjavu gosp. Pavla iz Luga (de Lugho), prijevoznika iz Novalje:

„U nedjelju u devet sati došla je kći pok. Martina Ligatiće i pozvala prezbitera Blaža, našeg kapelana, da dođe u crkvu sv. Katarine i da s te strane vidi istinu o tomu i, vrativši se u rečenu crkvu Svete Marije, nađosmo da je ona suza bila pala malo niže (un dedo più in zofo), a iz desnog oka u našoj prisutnosti iziđe jedna mala suza i od tada još tu stoji, time što je ona ispod desnog oka sada veća, nego što je bila na početku.“

Zašto je Gospa plakala?

Zašto je Gospa plakala – pita se fra Stanko J. Škunca, OFM, autor članka o čudu u Novalji, objavljenog u povodu 490. obljetnice u Listu za vjerski, kulturni i društveni život „Kvarnerski vez“ 9./2024., te zaključuje:

Gospa plače zbog svoje nevjerne djece koja se valjaju u grijehu i stavljaju u pogibelj svoj vječni život. Dakle, pozvani smo vratiti se Bogu i biti spremni za susret s Kristom.

oltarna slika u Maloj crikvi u Novalji / Foto: Facebook

Zašto se događaju čuda?

U novim crkvenim Normama za postupanje u razlučivanju navodnih nadnaravnih fenomena navodi se da je Bog „prisutan i djeluje u našoj povijesti. Duh Sveti, koji izvire iz srca uskrsloga Krista, djeluje u Crkvi s božanskom slobodom i nudi nam mnoge dragocjene darove koji nam pomažu na životnom putu i potiču naše duhovno sazrijevanje u vjernosti evanđelju. Ovo djelovanje Duha Svetoga uključuje također mogućnost da ono do naših srcâ dopre putem kakvih nadnaravnih događaja, kao što su ukazanja ili vizije Krista ili Svete Djevice i drugih fenomena.“

Takve su manifestacije često „uzrokovale veliko bogatstvo duhovnih plodova, rasta u vjeri, pobožnosti i bratstva te služenja“.

To je cilj čuda koja nikada nisu nova Božja objava jer je ona dovršena zaključenjem Novog zavjeta. Međutim, Katekizam Katoličke Crkve kaže da „premda je objava dovršena, ipak nije sva potpuno izložena; na kršćanskoj je vjeri da postupno, kroz vjekove, shvati svu njezinu širinu“ (66).

Tomu mogu pridonijeti takozvane „privatne“ objave kojih je bilo tijekom stoljeća. „Neke je od njih priznao crkveni autoritet. One ipak ne spadaju u polog vjere.

Uloga im nije da ‚poboljšaju‘ ili ‚upotpune‘ konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se ona u određenom povijesnom razdoblju potpunije oživotvori.

Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi pravi poticaj Krista ili njegovih svetaca“, tumači KKC (67).

U tom svjetlu treba shvatiti i Gospin plač koji se u našoj sredini dogodio prije 490 godina, a nas danas može potaknuti da pobudimo skrušenost zbog svega čime smo ražalostili Majku Božju i da odlučimo da nećemo više mačem boli zadavati bol njezinom Prečistom Srcu, nego da ćemo se privinuti uz nju kao vjerni sinovi i kćeri, poput apostola Ivana pod križem.