Vjernici Porečke i Pulske biskupije svečanim misnim slavljem obilježili su blagdan svete Foške, suzaštitnice Vrsara, u ponedjeljak, 13. veljače u njoj posvećenoj crkvi. Misno slavlje predvodio je župnik vlč. Lino Zohil.
Blagdan sv. Foške prigoda je da se i mi u nju ugledamo kao u svoj uzor, i zamolimo je da nam od Boga isprosi snage duha kojom ćemo nadvladati sve ono što nas odvlači od Krista, od vjere i od kvalitetnog kršćanskog života. Ako se budemo nadahnjivali na životu sv. Foške i drugih svetaca i mučenika, vjerujem da ćemo osjetiti zadovoljstvo ispunjenog vjerničkog života, a onda ćemo to moći podijeliti i s drugima, osobito s našim bližnjima, rekao je vlč. Zohil.
Na početku svoje homilije podsjetio je ne pobožnu predaju života Kristu i junačku mučeničku smrti sv. Foške, o tome kako je svetica bila lijepa i mudra mlada djevojka, koja se nije htjela odreći vjere u Krista. „Ništa je nije moglo spriječiti da ostane vjerna Kristu. Za svoju odanost Bogu, čuvajući njegove zapovijedi – nikako nije htjela prekršiti ono što je osjećala kao Božju volju. Ničim nije htjela uvrijediti Gospodina pa makar je to koštalo života.”
Ljubav, od Boga primljena, treba biti darovana drugima. Samo tada ona raste i umnaža se.
Da je Foška prihvatila ponude svog oca i rimskih časnika, mogla je uživati sve blagodati bogatstva i raskoši. Zasigurno bi uživala čast i vlast. Bile su to tada, kao i danas, vrijednosti koje svijet smatra i propagira kao važne. Mogla si je osigurati sve što mlada djevojka sanja. Sve je to Foška odbila jer se kosilo s njezinim uvjerenjem. Ona je, nadahnuta vjerom, shvatila da su prave vrednote, za koje vrijedi živjeti, pa i život položiti, neke druge. Da je pristala – pogazila bi sve u što je vjerovala, pogazila bi vrednote pravde, istine, morala. Jednom riječju, odbacila bi vrednote kršćanstva i odrekla se Krista. A to je za svetu Fošku bila previsoka cijena jer bi izgubila ono najdragocjenije – milost u Božjim očima”.
„Pogledajmo malo oko sebe i brzo ćemo se uvjeriti da su ljudi danas spremni svašta počiniti samo da bi došli do bogatstva i slave. Ne pita se uopće da li se neki postupak kosi s vrednotama evanđelja, s Božjim zakonom i Božjom voljom, gleda se samo na profit, korist, bogatstvo i užitak. Toliko puta, da bi se do njih došlo ljudi su spremni činiti grozne stvari, uopće se ne pitajući da li su kome naškodili, da li su drugoga oštetili, da li je ono što čine u skladu s vjerom i da li će nakon toga moći pogledati drugome u lice te kako će stati pred Božje lice”, kazao je vlč. Zohil.
Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi, izgubi za vječnost”.
Svaki kršćanski mučenik svjedok je ljubavi. Dokazuje na najizrazitiji način koliko voli Onoga za kojega živi i ono (za) što živi. Svjedoči koliko se s time suživio, da je ‘sav u tome’ (1 Tim 4, 15), te je spreman za to i umrijeti. Jer kako bi netko stavio svoj život na kocku za nešto što već nije dio njegova života i što je zavolio više od svega? Život se žrtvuje samo za ono što se voli. Mučeništvo je završni amen mnogih ranije u životu izrečenih neka mi bude. Pečat vlastitom krvlju stavlja se na vrijednosti za koje se do tog trenutka živjelo, a sada se za njih umire”, rekao je vlč. Zohil, zaključivši: „Svaka palma mučeništva niče, raste i sazrijeva u tišini i skrovitosti svakodnevnog života. Mučeništvo nužno zahtijeva pripremu i rast, do zrelosti. Znala je sv. Foška da ljubav, od Boga primljena, treba biti darovana drugima. Samo tada ona raste i umnaža se. Snagom te ljubavi nadvladala mučeništvo kojem je bila podvrgnuta”.