Velika je subota. U Vazmenom bdijenju mnogi će katekumeni napokon pristupiti sakramentima kršćanske inicijacije i pridružiti se Božjem narodu.

Danas često ne razumijemo što se u sakramentima zapravo događa te im ne pridajemo važnost koju zalužuju, no u ranokršćansko doba to nije bio slučaj. Dok su danas slavlja krštenja uobičajena, u nekom čošku crkve možemo pronaći male krstionice i vidjeti vrčić blagoslovljene vode, a u ono doba postojali su čitavi kompleksi od nekoliko prostorija namijenjeni slavljima krštenja te se krštenje slavilo samo jednom godišnje.

Jedan takav kompleks postojao je i u ranokršćanskoj Saloni.

On je označavao silazak u Kristovu smrt kako bismo s njim bili uzdignuti u novost života.

U ovom prostoru nalazio se krsni zdenac križnog oblika. Silazak stubama u ovaj zdenac označavao je silazak u Krista, prijelaz iz starog života robovanja grijehu u jedan novi život. On je označavao silazak u Kristovu smrt kako bismo s njim bili uzdignuti u novost života.

Jedna prostorija u tom kompleksu nazivala se catecumeneum, a služila je za održavanje katekumenskih susreta. Postojala je i pomoćna prostorija kojom su katekumeni prolazili i razodijevali se te svečana prostorija, consignatorium, u kojoj se vršilo pomazanje krizmom te je ujedno bila mjesto završetka slavljenja sakramenta krštenja.

Jelen i zmija, žeđ i izvor-voda

Prvi motiv s kojim su se novokršteni susretali pri ulasku u ovo svečanu dvoranu bio je mozaik jelena i riječi Psalma 42 – “Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.”

U doslovnom bi prijevodi umjesto riječi košuta stajala riječ jelen. No, što ovi stihovi zapravo znače?

U drevnoj grčkoj književnosti ova se slika često pojavljivala i prije kršćanstva. U pozadini stoji vjerovanje da su jelenu, premda je biljojed, najveća poslastica bile zmije te da je imao sposobnost toplinom svojih nosnica namamiti zmiju da izađe van kako bi je pojeo. Nakon toga bi jelen osjećao silnu žeđ zbog zmijina otrova, stoga bi tražio hladnu izvorsku vodu kako bi svoju žeđ utažio.

Vjerovalo se, dakle, da je jelen imun na zmijski otrov, ali posljedica je bila velika žeđ.

Zbog otrova grijeha on umire i žeđa, a spas može pronaći samo u izvorskoj vodi, a to je voda krštenja.

Kršćanstvo je ovom vjerovanju dalo vlastitu interpretaciju – svaki čovjek u sebi nosi zmiju, tj. grijeh. Zbog otrova grijeha on umire i žeđa, a spas može pronaći samo u izvorskoj vodi, a to je voda krštenja.

Krštenje je prevladavanje istočnog grijeha koji je pobijeđen Kristovim djelom otkupljenja. Krštenik u slavlju krštenja postaje dionikom tog djela spasenja i dionikom pobjede nad istočnim grijehom.

Ovime želim posvijestiti dubinu sakramenta kojeg danas često shvaćamo olako. Sakramenti sam postaju rutinom, nešto što obavljamo jer to treba obaviti.

Potrebno je vratiti se na izvore, no ne u smislu da imitiramo praksu koja je postojala u prošlosti, već na način da upoznamo izvorno značenje samih sakramenata kojeg su rani kršćani itekako bili svjesni.