Vlč. Đuliano Trdić je nakon studija medicine radio kao liječnik u OB Zadar. Iako je bio najbolji student riječkog Medicinskog fakulteta, a potom izvrstan liječnik, uz zajednicu “Omnia Deo” kojoj pripada, nad liječničkim zvanjem prevladao je poziv Odozgor. Ljubav prema Bogu je pobijedila te je iz ordinacije preselio u bogosloviju. Kao svećenik i član Braće Euharistijskog Srca Isusova i Marijina – Omnia Deo, na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu specijalizirao je dubinsku psihologiju te je do nedavno radio u zagrebačkom KBC-u Sestre milosrdnice u Vinogradskoj. Danas je župnik u riječkom zaleđu u župama Cernik, Kukuljanovo i Škrljevo. Razgovor s vlč. Trdićem za Novi list prenosimo u cijelosti.

Što biste kao svećenik i kao liječnik mogli u ovo vrijeme borbe protiv koronavirusa poručiti vjernicima, pa i ostalim ljudima, uz naravno “ostanite doma”?

Prije svega, želim istaknuti to da se moramo ostaviti bilo kakve panike. Normalno je da se kao ljudi bojimo stvari i pojava koje ugrožavaju nas ili one koje volimo, a koronavirus jest jedna takva pojava. No, sve ima svoju mjeru pa tako i strah. Iracionalan, pretjeran strah uvodi čovjeka u paniku, a tada se ponašamo nerazumno i donosimo nerazborite odluke. Nisam širitelj neopravdanoga, lažnog optimizma, ali mislim da su dva temeljna razloga zbog kojih se ne trebamo bojati: u jako smo dobrim rukama na dvije razine.

Prvo, kao liječnik zadivljen sam radom Nacionalnog stožera Civilne zaštite, koji obavlja izvrstan posao. Posebno mi je drago vidjeti odmjeren, otvoren i pristupačan stil komuniciranja, ali i domišljatost u organizaciji. Često smo skloni podcjenjivati naše stručnjake, a precjenjivati tuđe. Raduje me da ova situacija opovrgava takva uvjerenja. Ovaj narod ima kvalitetnih i pametnih ljudi. Kao svećeniku i vjerniku drago mi je primijetiti kako neki od njih, primjerice profesorica Alemka Markotić, hrabro svjedoči svoju vjeru. A vjera nikada nije u suprotnosti sa znanosti. Naprotiv, poznajem osobno mnoge kolege koji se bave znanošću, a istodobno su zadivljeni “Veleumom”, Bogom, koji stoji iza svega stvorenoga. Dakle, slušajte naputke koje nam struka daje. Naputke koji su dobri i koji čuvaju živote. Imajte povjerenja u ljude koji nam svima žele dobro.

Sve što nam se događa ima smisao za naš život, prije svega za naš vječni Život u koji vjerujemo!

S druge strane, kao vjernici ne trebamo se bojati jer “ni vlas nam s glave ne pada bez Božjega dopuštenja”. Ili, kako kaže jedna liturgijska molitva: “U Tvojoj su ruci svemirska prostranstva i srca ljudi”. Znamo da Božja providnost raspoređuje sve i svako dopuštenje događa se po ljubavi Božjoj. Nismo slučajni “produkti svemira”, nego smo od Boga ljubljena bića. Stoga, sve što nam se događa ima smisao za naš život, prije svega za naš vječni Život u koji vjerujemo.

Svatko osobno i kao društvena zajednica, zapravo cijelo čovječanstvo, sada živi u izvanrednim okolnostima.

Prije nekoliko mjeseci bilo je sasvim nezamislivo da bi se moglo dogoditi nešto ovakvo. Svijet je naprosto stao, i to u najširem mogućem smislu riječi. Potresle su se ekonomije iznimno bogatih zemalja, burze. Odgađaju se veliki sportski događaji poput Olimpijskih igara. Sve je zamrlo, ulice su puste. Nevjerojatno je vidjeti kako nas je jedan maleni virus, koji je po svojoj strukturi na granici između žive i nežive materije, naprosto zaustavio. Možda se i trebalo dogoditi nešto ovakvo da nas zaustavi. Užurbani smo, ne gospodarimo mi vremenom, nego rasporedi, termini i sastanci gospodare nama. Trčimo, a mnogo puta na kraju ne znamo kamo trčimo. Ovo vrijeme i izvanredne okolnosti darovani su nam kao “izvanredne” prilike da sagledamo svoj život. Tko si, što si, kamo ideš? Za koga živiš i za koga ili za što umireš?

Vlč. Đuliano Trdić / Foto: Privatni album

Ovo vrijeme nužnoga boravka u kući, većinom radeći od kuće, ali i zajedništva s obitelji, možemo sigurno iskoristiti za mnogo dobroga, za sebe i za druge. Naposljetku, što možemo naučiti iz ove nevolje koja je pogodila svijet, koje pouke izvući?

Čovjek misli da je nezamjenjiv, poglavito kada je mlad i u naponu snaga; da je sva njegova vrijednost u onome što on napravi, proizvede, u njegovim “uspjesima i postignućima”. No nije tako, čovjek je više od toga. Ovo su trenutci kada čovjek na svim razinama vidi svoje granice. Dobro je da čovjek upozna svoje granice, to ga čini realnim, tjera ga da upozna sama sebe. Često se ponašamo kao gospodari, namećemo svoja mišljenja, gušimo bližnje svojim stavovima. Ponašamo se kao da smo mi “mjera svih stvari”. Čujemo u vijestima kako obolijevaju i umiru i bogati i sirotinja, “pametni” i “primitivni”, bez razlike. Dobro je da nas “maleni” virus upozna s činjenicom da nismo tako “veliki”, da smo ograničena i krhka bića, a ne gospodari.

Spoznaja da sve ono lijepo što smo napravili, prijateljstva, obitelj, međuljudski odnosi mogu jednom bolešću biti otrgnuti iz našega života te da smo prepušteni ništavilu smrti budi užas, ako nemamo vjere. Talijanska psihoanalitičarka Ines Testoni nazvala je taj strah od smrti “kraljicom svih užasa”. Suvremeni čovjek čini sve kako bi negirao taj strah. No, ova situacija čini to nemogućim.

Virus nas je sve distancirao i sve povezao. Vrijeme je koje od svih zahtijeva najveću odgovornost, i solidarnost.

Svaka prilika, odnosno neprilika, pokazuje ono što nam je u srcu. Tijekom ove novonastale krize otkrivali su se razni sadržaji u ljudskom srcu. Neki su postali “profiteri” dižući cijene sredstvima za dezinfekciju, zaštitnim maskama i rukavicama. Panično kupovanje i gomilanje stvari otkrilo je veliki strah za sebe. Šireći paniku i dezinformacije, neki su pojedinci tražili i privukli pozornost na vrlo primitivan način. Neodgovorno ponašanje u vrijeme samoizolacije ili karantene pokazalo je veliku nebrigu za bližnjega i opće dobro.

Svaka prilika, odnosno neprilika, pokazuje ono što nam je u srcu!

No, mnogi su ljudi pokazali koliko ljubavi, nesebičnosti i plemenitosti imaju u srcu. Nedavno me je jedan mladić iz župe nazvao i rekao da se želi uključiti u skrb oko starijih mještana kojima je ovih dana potrebna pomoć. Ima još mnogo takvih. Još kada to činimo iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ne tražeći ništa zauzvrat, to postaje čin zrele vjere. Ali, s druge strane, zar nas nevolja mora natjerati da budemo ljudi!?

Živimo u fizičkoj distanci, ali i u duhovnoj blizini, ne samo vjernici nego i drugi ljudi koji svakodnevno jedni s drugima kontaktiraju putem telefona ili e-maila i ohrabruju jedni druge. Recite nam nešto i o tome.

Potreba za ohrabrenjem normalna je ljudska potreba za emotivnom blizinom i lijepo je kada je imamo. No držim da ovo vrijeme povećanog boravka u kući ponovno razotkriva naš stil života. Jedan dio ljudi upada u aktivizam, čisti, uređuje, sprema, samo da ne misli. A drugi dio upada u dosadu. Dosada ne nastaje zbog stvarne odsutnosti stvari i osoba iz našega života, nego zbog naše nezainteresiranosti i ravnodušnosti prema njima. Dosadno nam je jer smo nezainteresirani za drugoga. Ovo vrijeme ponovno otkriva i naše ovisnosti: o internetu, mobitelu, televiziji, društvenim mrežama.

Postoji razlika između usamljenosti, tj. odsustva drugih ljudi, i samoće. Samoća je odabir. Mnogi ljudi ne podnose samoću jer se boje susreta sa svojim mislima, sa svojom nutrinom, sa svojim strahovima, pa i svojim grijesima i krivnjama. Ljudi se redovito ne znaju snaći u samoći. Zato traže zamjene, razne ovisnosti, pa i ovisnosti o drugima, o tuđim mišljenjima, itd. Sve je to posljedica otuđenja od samih sebe, od bližnjih i od Boga.

Zbog opasnosti od širenja virusa do daljnjega nema vjerničkih okupljanja, nema slavljenja svetih misa s narodom.

Sve mjere koje su u ovoj situaciji donijeli naši biskupi iznimno su razborite i sve nas vjernike obavezuju na poslušnost. Nekim bi se katolicima mogla javiti napast da misle kako je to svojevrsna izdaja Boga ili manjak vjere, što je potpuno neprihvatljivo. Prkositi odlukama izlaganjem zarazi bilo bi preuzetno, ludo i fanatično. Organizirati okupljanja i druge javne pobožnosti bilo bi krajnje neodgovorno. S druge strane, ove okolnosti tjeraju nas da preispitamo svoj stav prema svetim sakramentima, pobožnostima. Redovito odlazimo na svetu misu i ispovijed, no trebamo se svi ponaosob pitati koliko smo dopustili da nas to učini boljim ljudima. Mijenjamo li naš život na bolje? A trebalo bi tako biti.

Vlč. Đuliano Trdić / Foto: Privatni album

No svećenici su povjerenim im vjernicima na raspolaganju na mnoge druge načine. Misu slave u izolaciji, dostupni su telefonom, e-mailom. Svakodnevno se putem nekog od elektroničkih medija može sudjelovati u svetoj misi. Kako župnici u ovim okolnostima mogu biti od pomoći vjernicima?

Mi svećenici trajno smo prisutni u župama, prije svega molitvom. To je prva zadaća svećenika – da moli za povjereni mu narod. Slavimo svete mise bez naroda, ali za narod. Dostupni smo putem elektroničkih medija, organiziramo pomoć onima kojima je to potrebno. O prisutnosti svećenika u životu vjernika u doba ove pandemije najbolje govori činjenica da je u Italiji već više desetina preminulih svećenika.

Papa Franjo je na blagdan Blagovijesti kršćane diljem svijeta povezao u zajedničkoj molitvi Oče naš. Što nam to poručuje?

Naš je papa Franjo izniman, sveti pastir. Čovjek koji traži ono što povezuje, a ne ono što razdvaja. Tražio je da na svetkovinu kada slavimo Utjelovljenje Isusa Krista svi zajedno kao sinovi i kćeri istoga Oca molimo za ovaj svijet molitvu Oče naš. To nam poručuje: više vas toga povezuje nego što vas razdvaja, sinovi smo i kćeri Božje, imamo istog Oca, dakle, braća smo.

Svi ovih dana želimo izraziti zahvalnost stručnjacima koji se danonoćno žrtvuju za dobro svih nas, cijelog našeg društva, od liječnika i drugog medicinskog osoblja pa nadalje. Oni su naši heroji. Molim Vas, posvetite i njima nekoliko riječi.

S mnogim sam svojim prijateljima liječnicima i drugim zdravstvenim djelatnicima ovih dana u kontaktu. Mnogi od njih boje se za svoje starije roditelje, djedove i bake, ali i pacijente kojima bi mogli donijeti zarazu u slučaju infekcije, a ne boje se za sebe. To već govori samo po sebi. Obećajmo im svoje molitve i neka im Bog bude na pomoći.