Ovih dana razmišljao sam o ispovijedi. Možda sam o tome razmišljao jer je ovih dana puno ljudi pristupilo na ispovijed. I svako toliko u ispovijedi razgovaram s onima koji se ispovijedaju o jednoj napasti koju oni susreću u svom životu. Često mi kažu: Fratre, ne znam koliko smisla ima ispovijedati se redovito. Ja obično ispovijedam iste grijehe.

Baš ovih dana ponovno sam se sjetio svog iskustva koje je vezano za slične situacije kroz koje sam i sam prošao. Kada sam bio student redovito sam se ispovijedao kod istog ispovjednka. Imao sam jednu fazu kada mi je postalo dosadno ispovijedati stalno iste grijehe i isto sam mu rekao: Čini mi se da ovo nema velikog smisla.

A moj ispovjednik mi je rekao: Iako ti se čini da to nema smisla, ja ti preporučujem da ti to ipak činiš. Preporučujem ti da se redovito ispovijedaš. Preporučujem da redovito ispovijedaš te iste grijehe, vjeruj mi to ima smisla. To je jako dobro za tvoj duhovni život.

Nisam baš razumio što mi govorio, ali bio sam poslušan i nastavio se redovito ispovijedati. Nakon dugo godina kada sam postao svećenik, kada sam počeo raditi na župi shvatio sam koja je korist redovitih ispovijedi.

Jednom kada sam bio na službi u Širokom Brijegu uzeo sam krunicu i pošao sam šetati u samostanski veliki vrt, odnosno u šumu pored samostana i moliti krunicu. I tako dok sam zamišljeno šetao i molio krunicu, odjednom sam se našao u nekoj hladovini. Bilo mi je to čudno jer sam se nalazio u hrastovoj šumi koji je sa sebe bacio lišće i nije mi bilo jasno odakle hladovina. Pogledao sam iznad sebe i vidio sam da je taj hrast potpuno obrastao bršljanom. Šokirao sam se kada sam vidio koliko je taj bršljan debeo. Bršljan je potpuno ušao sa svojim stablom u stablo od hrasta i potpuno ga obrastao.

To mi je bilo jako zanimljivo i tada sam doživio, rekao bih, malo prosvjetljenje. Ja sam se tada sjetio što sam kao dijete činio sa svojim pokojnim djedom. Sjetio sam se da smo često u proljeće išli u trešnje i da smo svako proljeće s trešanja skidali taj mali bršljan koji se počeo penjati uz trešnju. Svake godine isti posao – mali bršljan mi bismo skinuli s trešnje. Uvijek iznova, isti bršljan, ista radnja.

Tada sam, gledajući taj hrast obrastao u bršljan, shvatio da nismo to činili dogodilo bi se isto što i hrastu, a taj hrast se potpuno osušio. I tada sam shvatio da je to ispovijed. Ja sam tada shvatio da je to smisao ispovijedanja uvijek istih grijeha. Shvatio sam koja je korist toga.

Ako ne čupkam te male grijehe iz svoga života, ako ih ne izbacujem ili ne odstranjujem taj mali grijeh će rasti i narasti, potpuno će se ukorijeniti u meni i iscrpljivati će me baš kao što bršljan isrcpljuje hrast. I neću više živjeti ja, nego će živjeti grijeh u meni. Potpuno će me osušiti, crpiti moje životne snage.

Da se to ne bi dogodilo, ja se redovito ispovijedam. To je za mene bilo jedno spasonosno malo prosvjetljenje. I nakon toga ispovijed mi je postala još draža i puno lakše sam ispovijedao uvijek iste grijehe.

Ako ponekad razmišljaš koji je smisao redovitog ispovijedanja istih grijeha, malih grijeha koje si počinio u svome životu, mislim da ti ova slika može pomoći i ohrabriti te da redovito ispovijedaš svoje grijehe. Budeš li to činio tvoj život bit će čist, moći će donijeti ploda i sačuvati ćeš životnu snagu.

Hrabro na ispovijed. To je veliki dar koji nam je Isus ostavio i koji nam Crkva daruje. Iskoristimo taj dar da naš život ostane slobodan i čist i da možemo donositi velike plodove.