Mons. Ivan Štironja rođen je 10. svibnja 1960. u Pješivcu, u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Godine 1975. ulazi u Biskupsko sjemenište u Dubrovniku, u kojemu je 1979. završio gimnaziju. Sljedeće godine ulazi u Vrhbosansko bogoslovno sjemenište u Sarajevu, gdje je za svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije zaređen 29. lipnja 1986. godine

Misionarsko iskustvo

Od 1986. do 1987. bio je župni vikar u župi Dračevo, a od 1988. do 1992. kao misionar djeluje u župi Kaning’ombe u biskupiji Iringi u Tanzaniji. Od 1993. do 1996. godine je na službi u hrvatskoj župi u Oakvilleu, biskupija Hamilton, u Kanadi. Nakon magisterija iz liturgije na “Istituto di liturgia pastorale” u Padovi, 1998. imenovan je župnikom u katedrali u Mostaru i biskupijskim ravnateljem za misije.

Od 2002. do 2011. je biskupski vikar za pastoral, a potom, u petogodišnjem mandatu, i nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Bosni i Hercegovini. Istekom mandata, 2016. godine imenovan je župnikom i upraviteljem Svetišta Presvetog Srca Isusova u Studencima. Papa Franjo imenovao ga je 22. prosinca 2020. godine kotorskim biskupom. Za biskupa je zaređen u mostarskoj katedrali 7. travnja 2021.

Biskupski program – od Kotora do Poreča i Pule

Na preuzimanju biskupske službe u Kotoru 27. travnja iste godine novi je biskup Štironja, govoreći o svom programu, naglasio da je njegov program davno zapisan:

“Taj čudesni program i plan glasi: Ljubi Boga svim srcem svojim, svim umom svojim, svom dušom svojom, a bližnjega svoga kao sebe samoga! Ovo je poziv i program upućen svima, ne samo meni i vjernicima Kotorske biskupije, nego svakom čovjeku – bez obzira na vjeru i naciju. Davno napisan program, ne za godinu ili mandat, nego za desetljeća, stoljeća, za vječnost. Svatko od nas osobno najbolje znade dokle je stigao u ostvarivanju toga programa.

Nazvah ga čudesnim programom. Zašto? Čudesnost ovoga programa jest u tomu što ga možemo početi od zadnje točke, od srednje ili od prve, danas ili sutra. Odakle god počeli, uvijek smo na tragu jedne te iste Ljubavi, one istinske izvorne ljubavi Boga, oca svih ljudi.

Ključ je jednostavan. Ne odlagati za sutra, ne čekati da počne netko drugi.

Ja to trebam početi, i to danas, već sada. Blago onomu tko ljubav Boga – Oca ugradi u svoj život, u svoju obitelj, narod i zemlju. Želim i od Boga molim svima skladan život i suživot, utemeljen na divnim melodijama Božje ljubavi”, zaključio je na svom ustoličenju biskup Štironja.

Mons. Ivan Štironja uputio je oproštajni i zahvalni govor u Biskupskom ordinarijatu u Kotoru u utorak 31. siječnja 2023., na objavi njegova imenovanja novim porečkim i pulskim biskupom. Tom prilikom je istaknuo:

“Stojeći pred novim odredištem, moram priznati, da kao čovjek osjećam pomalo strah. No vjera u Providnost i vodstvo Duha Svetoga ulijeva mi nadu da će Bog koji preko Crkve poziva daje i snagu svima onima koji u njega vjeruju i pristupaju mu s ljubavlju. On koji je ljubav siguran sam da će nas u svojoj ljubavi povezivati i jačati da svim snagama i žarom zajednički djelujemo u njegovoj Crkvi.”

Povijest Porečke i Pulske biskupije

Kako prenosi biskupijska internetska stranica, računa se da je Istra bila crkveno-administrativno uređena još 524. godine, suglasnošću pape Ivana I., bizantskog cara Justina i italskog kralja Teodorika. Tada su uzakonjene biskupije Poreč, Pula, Pićan, Novigrad, Kopar i Trst. Porečka se biskupija smatra najstarijom i prvom u Istri. Njezin vjerojatni prvi biskup sv. Mauro podnio je mučeničku smrt u Poreču za vrijeme Decijevih ili Dioklecijanovih progona, sredinom ili krajem 3. stoljeća.

Pulska je biskupija nešto mlađa od Porečke, ali je i ona dala svog prvog mučenika sv. Germana 284. godine, za vrijeme Numerijanova ili Dioklecijanova progonstva. Mutvoran i Barban smatraju se najstarijim sjedištima zbornih kaptola u biskupiji (8. stoljeće), a Vodnjan se od Pule odvojio 1212. godine. Godine 1028. Pulskoj su biskupiji pripali Labinski i Riječki arhiđakonat. Austrijsko-mletačka državna granica zadavala je povremene teške brige biskupima kojima su carski dekreti zabranjivali vršenje jurisdikcije u austrijskom dijelu.

Papino rješenje “istarskog pitanja”

Kad je spor oko biskupijske granice riješen na razini susjednih država, papa Pio VI. oduzeo je 1788. iz labinskog arhiđakonata tršanski dekanat i riječki arhiđakonat, osim Rijeke, pripojivši ih novoosnovanoj biskupiji sa sjedištem u Gradiški (Gradisca) do 1791., a dalje Tršćanskoj biskupiji. Rijeka je tada pripala Modruškoj biskupiji.

Nakon Osimskih sporazuma, papa Pavao VI. definitivno je riješio složeno pitanje granica istarskih biskupija i time zaokružio i objedinio mozaik istarske crkvenosti.

Naime, papa Pavao VI. trajno je ujedinio hrvatski dio Istre apostolskim pismom “Prvih godina XIX. stoljeća” (Prioribus saeculi) 17. listopada 1977. godine. Spomenutom je bulom Pazinska apostolska administratura ušla u sastav Porečke biskupije koju je, već ranije, s Pulskom sjedinio papa Leon XII. bulom “Mjesto blaženoga Petra” (Locum beati Petri) od 30. lipnja 1828. godine. Apostolsko pismo Pavla VI. stupilo je na snagu 8. siječnja 1978. godine, a proslava crkveno-pravnog sjedinjenja održana je u Eufrazijevoj bazilici u Poreču 8. i 9. travnja 1978. pod geslom “Istarska Crkva jedna”.